"Već dvadeset pet godina radim kao psihonalitičar. Liječio sam pacijente u psihijatarskim klinikama, jedinicama za zdravlje djece i adolescenata te u privatnoj praksi." Tako počinje knjiga Stephena Grosza, uglednog psihoanalitičara, rođenog u SAD-u, gdje je započeo svoje školovanje, a koje je završio u Londonu gdje i danas živi i predaje.

No, ne bojte se, suprotno očekivanjima nakon takvog uvoda, "Život pod povećalom" nije ni priručnik, ni knjiga kliničkih slučajeva, čak ni knjiga samopomoći. To je knjiga priča. Činjenica da su to životne priče, koje su proživjeli ljudi od krvi i mesa, s imenom i prezimenom, obični, ćudljivi, zatvoreni, ekstrovertni ljudi, priče koje su se rađale u intimnosti i diskreciji zatvorene sobe i još zatvorenijeg povjerljivog odnosa između terapeuta i pacijenta, tim pričama daje onu notu uvjerljivosti koje istinite priče često nemaju: često se baš istinite priče čine nevjerojatnijima od izmišljenih. No Stephen Grosz odigrao je tu majstorski ključnu ulogu: pokazao se kao vrstan pripovjedač, a ne samo psihoanalitičar.

Priče je podijelio u jednostavna poglavlja: Počeci, O ljubavi, Promjene ("Budući da je smisao mojeg posla da pomažem ljudima da se promjene, ova je knjiga posvećena promjeni"), Odlazak ("nema promjene bez gubitka"), ali svaka je priča svijet za sebe. Grosz nas od početka, malo pomalo, uvlači u svoju praksu, nenametljivo opisujući prostoriju u kojoj se odvija razgovor, svoj put psihoanalitičara od samih početaka, ponekad ispijajući pred nama šalicu kave, primjećujući kakvo je vrijeme ili stavljajući opasku o svojem raspoloženju. Pritom reda svoje pacijente, jednog po jednog, različite, jedinstvene, ponekad naoko sasvim ravnodušan, ponekad s natruhom simpatije ili čak ljutnje, dok on sam, kao lik u prvom licu, sjajno i nenametljivo povezuje ovaj dekameron – od četvrt stoljeća umjesto deset dana.

Psihoanalitičarev kauč možda zvuči kao klišej, ali je neopozivo europsko, frojdovsko naslijeđe, kojeg se ne možemo otresti pritisnuti traumama ili stegnuti šutnjama iz djetinjstva, iz loših veza, iz odnosa koje nismo uspjeli razriješiti pa čak ni sagledati u nekom trenutku svog života. Ti trenuci u kojima smo zapeli, određuju nas, žive (ili umiru) dalje u nama, stojeći nam na putu razvoja, samoostvarenja, zrelosti, a prečesto i sreće.

Glavna metoda psihoanalize je razgovor u kojem će pacijent slobodnim asocijacijama početi otkrivati svijesti nedostupne veze prema svojim željama i (o)branama, do korijena tih dotad nerazrješivih unutarnjih i/ili vanjskih konflikata. I Grosz razgovorom pomaže svojim pacijentima da zagrabe duboko u svoju nutrinu i potraže taj trenutak, tu zapreku i izbace je, suoče se s njom i krenu dalje.

No Grosz ne vidi samo pacijenta, on vidi njegovu priču i upravo su zato njegovi likovi, pa i on sam, i kao lik i kao pripovjedač, toliko uvjerljivi: "Iskustvo mi je pokazalo da naša djetinjstva u nama ostavljaju priče ... – priče za koje nikad nismo pronašli način da ih ispričamo jer nam nitko nikada nije pomogao da pronađemo prave riječi. Kako nismo u stanju pronaći riječi da ispričamo svoju priču, naša priča govori kroz nas – sanjamo tu priču, razvijamo simptome ili se nalazimo u situacijama da se ponašamo na način koje ne razumijemo."

Čitajući te priče, potpuno nevezane, ali ipak tako predodređene tim kaučem, koji bi mogao isto tako biti i bilo koji drugi topos, sidro, hram, ispovjedaonica, mjesto povjerenja, suočavanja sa strahom, iscjeljenja, nećete se začudo osjetiti dio njih. Kao lik u svojim pričama Grosz je starac, šaman, medij, ruka pomoći, most, ali i čovjek koji otvoreno govori o svom obiteljskom naslijeđu holokausta, odnosu s ocem, ženom, djecom.

Grosz kao pripovjedač pak, promatrač je, a promatračem ostavlja i nas: jasno nam je da nas se priča ne tiče izravno, da je dio magije između pacijenta i terapeuta, i ostaje u toj sobi, no on nas, skoro neprimjetno, ali gotovo silom, uvlači u tu sobu, gdje smo poput muhe na zidu. Možemo slušati, ali i procjenjivati, ne samo pacijenta, nego i njega. Tako nas na neki način i same ipak čini akterima tih priča, jer bez nas ne bi bile cjelovite – ne bi ih čuo nitko izvan povjerljivog odnosa liječnika i pacijenta.

I upravo je zato ova zbirka tako ljudskih, ponekad tako bolnih, iako ponekad gotovo banalnih priča, tako topla, bliska i vrijedna: svaka od njih može biti vaša ili vašeg tate, vašeg susjeda, vaše kćeri ili nepoznatog nekog s kim ste se skoro posvađali jutros u tramvaju. Grosz tim pričama ne dodaje ni patetike ni tuge, ali ni ushita ili sreće. I baš stoga su te priče tako jednostavno i precizno istinite da padaju i slažu se u vama na pravo mjesto, kao tetris. Hoćete li u tim pričama tražiti nit vlastitog iscjeljenja, ostaje samo na vama.

Psihoanalitičarev kauč kao mjesto za priču