“Ujesen se vidi da će taj grad umrijeti. Oni koji su trebali otputovati, odavno su već otputovali. U sumrak se osjeća miris spaljena lišća. Dim se miješa s maglom i zastire periferiju. ... Katkad se uzduž i poprijeko vozim kroza nj i vidim da nema ni mjesta ni razloga zbog kojih bih se zaustavio. Četiri raskrižja, jedan kružni tok, semafori trepću žuto već u deset navečer. Kad puše sjevernjak, nosi smrad mrtve tvornice. Svi su već otputovali. Ostali su samo oni koji ne znaju kako.“

Ovo je početak sjajnog romana suvremenog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, intrigantnog naziva “Taksim“. I to je sasvim dovoljno da bi vam u potpunosti bilo jasno kamo će vas dalje odvesti ovo literarno putovanje. Naime, iz bezimenog grada bezimene poljske provincije, iz te mrtve ishodišne točke, dvojica poslovnih partnera Władek i Pawel (ujedno i pripovjedač), svakih nekoliko dana kreću na poslovno putovanje. “Poslovno putovanje“ jest zapravo eufemizam za ukrcaj u prastari kombi, koji jedva da je u voznom stanju, pakiranje rabljene (i dobrano islužene) odjeće iz Zapadne Europe, te odlazak prema bezimenim provincijama Slovačke, Mađarske i ostalih zemalja Istočne Europe, u nadi da će tamo uspjeti tu svoju robu nekome uvaliti.

Dvojica sredovječnih “kraljeva dronjaka“ svoju robu prezentiraju kao vrhunsku rabljenu odjeću iz “Pariza-Londona-New Yorka“. Pri tome neodoljivo podsjećaju na još jedan, moglo bi se reći brandirani par istih takvih kraljeva, na nezaboravnog Delboya i Rodneyja iz kultne britanske TV serije “Mućke“. Ali moram vas upozoriti na činjenicu da je u romanu “Taksim“ malo toga smiješno. Kad se Władek zaljubi u Evu, prodavačicu karata u slovačkom lunaparku (koju je otac prodao debelom kriminalcu Sijedom), naš se dvojac upliće u opasan svijet krijumčarenja ljudima, a sve kako bi Władek pokušao otkupiti voljenu ženu.

Ovako prezentiran kratak sadržaj mogao bi vas navesti na pomisao da je roman “Taksim“ uzbudljiva kriminalistička priča. Međutim, ta je pretpostavka daleko od istine (što je u mom slučaju vrlo pozitivno jer nisam neki ljubitelj krimića). Naime, ovaj je roman prava, punokrvna, brutalno realna i brutalno okrutna tranzicijska priča. Da se poslužim leksikom osnovnoškolske lektire, glavni su likovi, Pawel i Władek, tipični primjerci tranzicijskih gubitnika. I jedan i drugi za sobom vuku nekakve natruhe prošlosti (iako nam pisac to ne objašnjava detaljno, jasno je da su to neke tužne, čudne i tragične priče). Oni su otuđeni i usamljeni. Oni nemaju nikoga. Toliko su otuđeni da čak i jedan o drugome ne znaju gotovo ništa, a zajedno su skoro svaki dan. Potucaju se po bespućima u istrošenim trenirkama, očajno demodiranim kožnim (kožnim??) jaknama i kineskim tenisicama. Piju nekakve sumnjive imitacije viskija, puše jeftine cigarete. Preživljavaju. Od danas do sutra. Od jeseni do proljeća...

Zamislite najstrašniju, još ne tako davno komunističku, periferiju. Oronule, trome i mrtve gradove. Zamislite opustjela, blatnjava sela. Zamislite divlje tržnice, koje niču na nekakvim pustopoljinama (sjećate li se možda jedne takve tržnice u našem susjedstvu, bosanske Arizone?). Dodajte im čudne likove i još čudniju, mahom kinesku robu (ako ćemo biti brutalno iskreni, nazvat ćemo ju čistim smećem). E sad, zamislite da je sve to još malo gore od onoga u vašoj mašti i dobit ćete, opet osnovnoškolskim rječnikom, mjesto radnje ovoga romana.

Naši gubitnici, jer nikako ih ne mogu nazvati junacima ovoga romana, žive u očajnoj zabiti, koja se zove grad valjda zato jer se netko zabunio. Putuju po istim takvim očajnim zabitima, periferijama zemalja Istočne Europe. Vrlo često pisac ne imenuje gradove i mjesta kroz koja prolaze, a kad ih i imenuje to prosječnom čitatelju zasigurno ništa ne znači. Jer Medziborje, Smilno, Jedlinka, Strumykiwke ili Dubrynycze sasvim sigurno nisu turističke destinacije u koje bismo hrlili.

Wladek i Pawel ljudi su s margine. Ljude, koje na svojim putovanjima susreću, također mirne duše možemo smjestiti na istu tu marginu. Pa čak i još malo niže od toga. Stasiuk se svojski potrudio ponuditi nam gotovo nevjerojatnu galeriju likova, koju zaista već duže vrijeme nisam srela u književnosti. Ima tu i ozbiljnih kriminalaca, krijumčara ljudima i oružjem, vlasnika cirkusa, upravitelja oronulih lunaparka (prizor zatvorenog lunaparka ujutro osobno mi je jedan od tužnijih prizora...), kurvi, priglupih snagatora, prevrtljivih Roma i njihove musave djece... Svi su oni sivi, izmučeni, siromašni i jadni.

Uglavnom, široka lepeza likova, koji su mahom nespremni dočekali kapitalizam i koje je u čvrst stisak uhvatilo ono najgore od tranzicije. Oni kao da dezorijentirano lutaju, nikako se ne snalazeći u promjeni, koja je nastala nestankom komunizma i ubrzanim širenjem Europske unije. Nikada se niti neće snaći. Jedina su iznimka Romi, koji kao da izvan svih tokova bezvremenski žive posve isti svoj “svjetski konfekcijski svemir: žute, crvene, zelene i plave boje, goruće fosforne, poput vatre koja vodi prema iskušenju. Ispod toga provirivala su čokoladna tijela, smeđa koža u poderotinama i sjaj tisuću i jedne noći u rastvorenim patentnim zatvaračima.“

Pisac nigdje nije precizno naveo kada se konkretno radnja ovoga romana zbiva, ali to je vrijeme oko 2008. godine. Dakle, vrijeme neposredno nakon proširenja EU na zemlje Istočne Europe (2004. i 2007.godine). Stasiuk odlično opisuje sve one tranzicijske probleme, s kojima se i mi sami ovdje na Balkanu surećemo. Samim time nam je u mnogočemu poznato i blisko ono o čemu piše. To je vrijeme zalaza islužene zapadoeuropske second hand odjeće i vrijeme jednog novog globalnog osvajača – Kine i njezinog ganc novog smeća.

“Kina je poput milostivog kršćanina odijevala gole. Gledala je sve to ispod spuštenih kapaka, ali je odijevala. Bila je potrebna velika Kina da bi se odjenulo europske bijednike.“ I sami smo tužni svjedoci da su nam tržnice i trgovine prepune kineskih proizvoda, “umjetnih i ledenih na dodir“. Stasiuk ide tako daleko da njegov Pawel dobiva na dar kinesko božićno drvce, s kineskim kuglicama, u kineskoj tegli s kineskom zemljom... Sve je “kinesko i lako zapaljivo“, potencirajući tako još i više taj jad i siromaštvo tranzicijskog društva. Ne nužno svojom voljom, rođeni su neki novi istočnoeuropski potrošači, osuđeni na jeftino i toksično smeće.

Na omotu ovoga romana navodi se da je to “melankolično-meditativni roman ceste“. I to je posve točno, jer naši su “junaci“ na gotovo neprekidnom putovanju od nikuda ka nikamo (možda prema boljem svijetu i životu, koji izgleda, nikako ne nalaze...). Ne ulazeći podrobnije u teoriju književnosti, jer mi ista nije struka, ovaj bismo roman mirne duše mogli nazvati i romanom atmosfere. Naime, Stasiuk nas je svojim sjajnim, lirskim, ponekad bogatim, ponekad prostim i okrutnim rečenicama, duboko uronio u atmosferu očaja, bezizlaznosti, melankolije, izgubljenosti i tuge, kojom najčešće odišu današnja tranzicijska društva. Ovdje moram svakako pohvaliti i odličan prijevod Siniše Kasumovića. Iako ne znam poljski, u prijevodu se osjeti sva ljepota Stasiukovih rečenica, pretvorenih, gotovo prepjevanih na hrvatski jezik.

Jedina (uvjetno rečeno) zamjerka ovome romanu jest povremena nejasnoća. Primjerice, pisac često novo poglavlje započinje vrlo neodređeno riječima “on je...“, tako da čitatelj provede neko vrijeme, pokušavajući shvatiti tko je taj “on“. Također, moram napomenuti i fragmentarnost u pisanju te nepostojanje konvencionalne i tradicionalno razgranate radnje, koja bi možda mogla zbuniti i iznenaditi ponekog čitatelja. Čas je zima, a čas ljeto. Čas smo u nečijem sjećanju, a čas u sadašnjosti. Roman se zapravo sastoji od niza priča s ceste, odnosno svega onoga što su Pawel i Władek doživjeli i vidjeli. No, bez obzira na te ranije spomenute nejasnoće, Stasiuk je napravio odličan posao. Fragmentarnost radnje uvelike pridonosi dinamičnosti i ritmičnosti romana.

Da parafraziram poznatog pisca Andreï Makinea, ovo je roman za čitatelje koji od literature traže puno više od uzbudljivih događaja. Ovo je roman za one koji uživaju u onome što nam ne može ponuditi svaki čovjek koji sebe naziva piscem, a to je istančan stil. “Taksim“ je literatura za zahtjevne književne sladokusce. A što i očekivati od pisca koji o svom pisanju kaže: “Nastojim biti pošten. Sve što pišem, pišem za sebe, a ne za neku imaginarnu publiku. Za mene, pisanje je vrlo privatan put prema spasenju.“ Rezultat? Upečatljiv, beskompromisan, hrabar i drugačiji roman.

Palac gore za Stasiuka, ali svakako i palac gore za izdavačku kuću Fraktura, koja recesiji i krizi usprkos, još daje šansu neosporno dobroj literaturi, bez nužne kalkulacije o njezinoj komercijalnosti.

Punokrvna, brutalno realna i brutalno okrutna tranzicijska priča