Ženski kupe
Putovanje koje daje odgovor na pitanje može li žena živjeti potpuno sama ili joj je za sreću ipak potreban muškarac
Lana Mindoljević
Naša ocjena:
Treba li žena muškarca da bi bila potpuna ili može ostati sama, a ipak biti u potpunosti sretna? S tom se mišlju Akhila, 45-godišnja “usidjelica”, ukrcava u vlak za udaljeno obalno mjesto Kanyakumari, odlučna da do kraja putovanja iz vlaka izađe s odgovorom na pitanje koje joj je obilježilo pola života.
S jednosmjernom kartom u ruci smješta se u ženski kupe, kakvi su u Indiji donedavno postojali, i iz priča žena i djevojaka na putovanju doznaje zanimljive istine o njima, a kroz njih i o sebi samoj.
Akhila radi u poreznoj upravi, najstarija je u brojnoj obitelji i to joj kroz život, još od smrti oca, priskrbljuje uloge sestre, staratelja obitelji, kćeri, tetke… Kroz turbulentne godine postavljanja obitelji na noge, odrastanja, brige za mlađu braću i sestru, ali i majku shrvanu smrću oca, nikada nije dobila priliku izgraditi svoj vlastiti život. Jednom je bila zaljubljena, da, ali i tu je ljubav žrtvovala kako joj ne bi stala na put njenim ulogama koje si je kroz život stavila na pleća.
Njena nam se životna priča kao klupko raspliće postupno kroz knjigu, paralelno sa životnim pričama njenih suputnica.
One su različitih staleža, dobi, životnog puta, imovinskog stanja i ljubavnih iskustava, no iz svake od njihovih priča Akhila dodaje novi komad “puzzle” u svoje raštrkane misli.
Brak postarije Janaki djeluje savršeno, no otkriva Akhili da nije do toga došla preko noći.
Učiteljica kemije Margaret suočena je s egocentričnošću svoga muža koji je nikada neće smatrati sebi ravnom, a u njihovom je braku ljubav davno isparila. Poput mjehurića u gaziranom piću, ta je ljubav imala ograničeni rok trajanja i sada je taj brak samo bljutavo piće koje nikome ne donosi ugodu.
Prabha pak priznaje da je ona ta koja se u braku promijenila, od vesele koketne mlade djevojke, nakon doživljene traume, postaje ozbiljna i predvidiva supruga. Sve do jednog dana, kada je napokon odlučila ponovo ugoditi sebi. Tu su još i mlada Sheela, kao i Marikolanthu, djevojka nižeg staleža čija je mladenačka naivnost, kao i optimizam, brutalno nestala u noći silovanja.
Svaka od njihovih priča nosi drugu pouku o ženama, o njihovoj snazi, snovima i ulogama koje im je društvo namijenilo, odnosno nametnulo.
Akhila iz vlaka izlazi snažnija, bogatija i odlučnija, a čitatelj se nakon knjige osjeća podjednako. “Ponekad više o sebi saznamo iz razgovora s potpuno nepoznatim osobama, nego kroz cijeli život okruženi onima koje dobro poznajemo”, kaže u knjizi Anita Nair. Spisateljica je u knjizi savršeno opisala sreću, bol, sramotu, požudu, dvojbe, strahove, a sve to bez imalo ustezanja i podilaženja normama svog okruženja, modernog društva južne Indije.
Iako je knjiga napisana o jednoj sasvim drugačijoj kulturi, okruženju i religiji, lako je zamisliti isti scenarij u nekom hrvatskom vlaku, na putu za, primjerice, Slavoniju ili Dalmaciju… Bi li ženske priče bile puno drugačije?
Podijeli na Facebook
