Roman "Ona koja postala je Sunce", prvi dio veoma uspješne duologije "Car Blistavila", ni po čemu nije tipična fantastika i upravo je to azijsko-australskoj debitantici Shelley Parker-Chan donijelo niz priznanja i nagrada. Popis je impresivan: dvaput je dobila priznanje British Fantasy Award, jednom priznanje Astounding Award, nominirana je za nagradu Hugo i ušla je u finale za tri prestižne nagrade: Lambda Literary, Locus i Otherwise.

Shelley Parker-Chan godinama je radila kao diplomatkinja specijalizirana za ljudska prava, rodnu jednakost i LGBT prava u Jugoistočnoj Aziji, diplomirala je na temi ratnih zločina i restorativne pravde. U slobodno je vrijeme pisala fan fiction i tu negdje dolazimo do inspiracije za njezina dva bestselera (nastavak duologije zove se "Onaj koji potopio je svijet" i nije još objavljen na hrvatskom): kronično joj je nedostajalo literature koja je kombinirala epsku povijest, Aziju i kvirštinu (queerness), pa je odlučila sama napisati takav roman. Shelley Parker-Chan identificira se kao kvir (queer) i rodno kvir (gender queer), a koristi zamjenice oni/njih (they/them), pa ću o njima nadalje tako pisati, iako kad govori direktno o sebi u intervjuima upotrebljava zamjenicu "ja".

"Ona koja postala je Sunce" (Znanje, prijevod Damir Biličić) povijesna je fikcija s elementima fantastike, napisana kao kvir interpretacija seljačke pobune u 14. stoljeću protiv mongolskih vladara u Kini, a koju je predvodio Zhu Yuanzhang. Zhu je ujedinio Kinu, proglasio se carom i tako osnovao dinastiju Ming koja je Kinom vladala 276 godina. U fikcionalizaciji Shelley Parker-Chan stvarni povijesni likovi, njihovim riječima, "svi su gay i svi su užasni", pri čemu glavni junak, budući car Hongwu, nije rođen kao dječak, nego kao djevojčica.

Radnja počinje 1345. godine, u vrijeme vladavine Mongola nad Kinom: upoznajemo izgladnjele djevojčicu i dječaka koji žive s ocem u siromašnom selu u čijoj se blizini nalazi budistički samostan Wuhuang. Djevojčici – jedinoj koja je preživjela u selu: većina je umrla od gladi, druge su pojedene – ni u jednom trenutku ne doznajemo ime, u obitelji je zovu "druga kći po redu", znamo tek obiteljsko prezime Zhu, dok se dječak zove Zhu Chongba, što znači "crven" i "sretan", i proreknuta mu je velika i važna sudbina: obiteljskom će prezimenu donijeti stotinu naraštaja slave i ponosa. Ponosni otac čak je redovnicima obećao da će ga, preživi li dotad, posvetiti i predati samostanu kad napuni dvanaest godina.

Nakon što im pobunjenici, u potrazi za hranom, ubiju oca, djeca ostanu sama. No ponosni nositelj prezimena, iako stariji dvije godine od sestre, prepusti se smrti od gladi. Djevojčica, kojoj nitko ništa nije prorokovao niti na nju projicirao obiteljska očekivanja, rasla je nezamijećena pa tako u neku ruku i slobodna: sve njezine žudnje koncentrirale su se oko toga da ne bude gladna i da preživi. Kad se brat prepusti smrti, odnosno "pretvori u ništa", što je djevojčičin najveći strah, ona zaključi da bi – s obzirom da je "ništa" prvotno bilo namijenjeno njoj – mogla preuzeti bratov identitet i sudbinu i uputi se redovnicima.

Idućih sedam godina, do lažne punoljetnosti (ustvari je dvije godine mlađa), Zhu će učiti čitati i pisati, spletom sretnih okolnosti i uz dosta lukavosti uspjeti prikriti da je u stvari djevojčica i djevojka, no na dan njezina zaređenja samostan spali mongolska vojska predvođena tajanstvenim generalom eunuhom Ouyangom. Zhu uspije pobjeći i završi u glavnom gradu pobunjenika, Anfengu, među pobunjenicima koji se nazivaju Crvenim turbanima. Tu ujedno počinje priča o bivšem budističkom redovniku koji je – uz pomoć prijatelja iz samostana Xu Daa i Ma Xiuying, usvojene kćeri vođe Crvenih turbana – ujedinio kineske pobunjenike i postao car.

Najzanimljiviji aspekt romana upravo je rodni status glavne protagonistkinje: rođena je kao djevojčica, ali da se spasi smrti od gladi, preuzima identitet brata koji je odustao od života i pretvara se da je dječak. Uz bratov identitet ide i proročanstvo: da će postići velike stvari koje će pamtiti naraštaji. Djevojčica, dakle, odlučuje postaje dječak i govori dječačkim, a kasnije i muškim glasom. U obraćanju samoj sebi koristi ženski spol, ali krajnje neutralno, redovito u tajnosti, da ne naljuti nebesa od kojih je stiglo proročanstvo. U potpunosti potiskuje svoj ženski identitet, svoju spolnost (za seksualnost uopće nije zainteresirana) i postaje je svjesna tek u trenucima kad joj ona predstavlja problem: zajedničko tuširanje redovnika, dolazak prve menstruacije, zamatanje grudi kad počnu rasti.

No glas je otpočetka muški, tako da zapravo svjedočimo svojevrsnom fenomenu – među prvim transrodnim glasovima u fantastici. Zhu bi, da može, promijenila spol, ne želi ni na koji način biti žensko – to nije stvar samo rodne uloge u društvu, njoj njezina ženskost predstavlja problem na svim razinama postojanja.

Kad je njezin antagonist, general eunuh Ouyang (priča je ispripovijedana naizmjence iz njegove i Zhuine/Zhuove perspektive), u jednom trenutku uništi kao muškarca – odsijecanjem šake učini je invalidom – a u društvu toga doba, s obzirom da više ne može držati mač, taj invaliditet predstavlja potpuno poništenje muškosti, ona ipak otkriva korist od svoje ženskosti i ona joj napokon postaje prihvatljiva. Kao djevojčica, Zhu nije odgajana ni za kakvu veliku sudbinu, zapravo nikakva joj sudbina nije namijenjena, ženska čast ne postoji, ta djevojčica od malih nogu samo želi preživjeti, zadržati život. S obzirom da joj antagonist ne može uništiti čast koju ionako nema, Zhu otkriva da ju je spasila njezina ženskost, a kako su nebesa tome svjedočila i nisu poništila veliko proročanstvo – jer su joj dopustila da preživi – prvi put u životu svoju ženskost ne vidi kao manu, nego kao komparativnu prednost. U prvom nastavku duologije odnos prema spolu i rodu tu staje, ne svjedočimo dodatnoj preobrazbi.

"Ona koja postala je Sunce" istodobno spada u povijesnu epsku fantastiku, ratničkog tipa, otpilike kao kineska verzija "Igara prijestolja", sve se kreće i plete oko muškoga svijeta – oko dohvaćanja moći, postizanja priznanja i časti, što se u tom povijesnom period može ostvariti jedino ratovanjem. Osobno mi ta vrsta narativa nije zanimljiva, pa da biste u potpunosti uživali u romanu, morate biti ljubitelj baš takvoga žanra. Meni je najzanimljiviji bio prvi dio, u kojem Zhu ulazi u samostan i bori se za svoje mjesto kao mršavi, izgladnjeli dječak koji ne zna ni čitati ni pisati, ali ima golemu volju za životom i naumio je preživjeti.

Paraleni narativ, onaj generala eunuha, također se sav kreće oko ratovanje, zadržavanje časti i ostvarenje osvete. Ta tvrdoća, "muški princip", donekle se balansira uvođenjem Ma, mudre mlade žene koja inzistira na empatičkom pristupu usponu do moći. To, naravno, u tom krutom i patrijarhalnom svijetu nije moguće, ali možda će nas Ma u nastavku iznenaditi: Ma je, uz Zhu, naučila da ima pravo željeti svoje želje, iako je žena, a ne biti robinja dužnosti.

Znanstvena fantastika i fantastika povijesno su, veoma dugo, bile domene u kojima su vladali muškarci, uz to bijelci; uostalom kao i u nežanrovskoj literaturi. No fantastički žanr, zbog svoje imaginativnosti, oduvijek je bio polje u koje je bilo najlakše uvoditi inovacije, testirati društvene kodove i isprobavati nove ideje i perspektive, pa je ta diskrepancija – muške, često patrijarhalne vladavine u spoju s imaginativnim – bila očitija. Roman "Ona koja postala je Sunce" u to polje unosi intrigantan i dobrodošao nemir: dvoje amoralnih, rodno disforičnih junaka testira bastion muške dominacije – uspjeh i moć, i uspijeva se popeti na prijestolje jednog od najmoćnijih carstava u povijesti. Pa… za to se jesmo borili.

Queer povijest dinastije Ming zaogrnuta plaštom fantastike