Često mi se čini da se ovaj današnji tempo života zavrtio prebrzo i melje nas kao nikada do sada. Nikako se ne možemo sastati s vremenom, ne stignemo niti ono što bismo morali, a kamoli ono što bismo željeli. Ponekad imam dojam da se to odrazilo i na današnju književnost. Naime, čini mi se da su romani danas sve kraći (čast izuzecima poput Larssonove trilogije ili romanima vampirsko-vještičjeg sadržaja, ali to su žanrovi koji se čitaju u dahu i kojima ne bi smetalo niti dodatnih dvjestotinjak stranica). Nikako ne smatram da je razlog tome pomanjkanje inspiracije današnjih pisaca, nego mi jednostavno nemamo vremena čitati tako dugačke knjige. Iako bismo to svakako trebali...

Kad sam dobila roman švicarskog pisca, redatelja, dramatičara i novinskog urednika Charlesa Lewinskog, “Sudbina obitelji Meijer“, prva pomisao mi je bila da bih s određenim brojem knjiga ove veličine mogla zamijeniti ciglu i izgraditi vikendicu. Druga mi je pomisao bila da knjigu ove debljine nisam vidjela još od srednje škole i (uglavnom ruskih) realista! Ovako impozantan roman izazvao je i sasvim impozantno strahopoštovanje, kako zbog piščeva rada, koji je nesumnjivo bio obiman i predan, tako i zbog hrabrosti da napiše roman dug preko sedamsto stranica. Srećom, velik je broj čitatelja uspio odvojiti vrijeme za ovaj roman, te je “Sudbinu obitelji Meijer“ prepoznala i kritika i publika. Čak je i preveden na desetak jezika.

Roman započinje 1871. godine u švicarskom selu Endingenu, jednom od rijetkih područja u Švicarskoj u kojem su u to doba smjeli živjeti Židovi. S tradicionalnom židovskom obitelji Meijer upoznajemo se u vrijeme šive (jidiš), uobičajenog židovskog sedmodnevnog žalovanja za pokojnim ujakom Melnitzom. Upoznajemo oca obitelji, Salomona Meijera, trgovca stokom, “glave znanstvenika na tijelu seljaka“, i njegovu suprugu Goldu, malenu zdepastu domaćicu. Njih dvoje imaju kćer Mimi, oholu ljepoticu koja voli “birane izraze, kao i sve druge elegantne stvari“, ali i posvojenu kćer Chanele, koja “nije bila prava kći, ali nije bila ni sluškinja, nikome nije bila prirasla srcu, ali nikome nije bila ni na putu”.

Obitelj sasvim neočekivano, pod okriljem noći, posjeti naočiti pričljivi neznanac Janki Meijer, koji tvrdi da je daljnji Salomonov rod. Kako “u selu noć vidi mnogo toga i još više čuje“, Janki izaziva posvemašnji interes stanovnika Endingena, ali i pomutnju između Mimi i Chanele. Obje se u njega zagledaju, te mu se svaka od njih na svoj način nastoji približiti. Janki ostaje živjeti u domaćinstvu obitelji Meijer, te prepun ambicija i smionih ideja, uskoro pokreće svoj posao i zaručuje se s jednom od sestara. Dalje kreće saga, pomalo u maniri “Buddenbrookovih“ Thomasa Manna, koju je gotovo nemoguće ukratko prepričati, već bi je svakako valjalo pročitati.

Lewinsky je napisao epsku obiteljsku sagu, koja se proteže od 1871. do 1945. godine i zahvaća četiri generacije obitelji Meijer. Kroz tako dugačak vremenski period u toj se obitelji događa toliko toga da je nemoguće sve nabrojati. Najjednostavnije rečeno, događa se život i to život jedne mnogobrojne, ponekad neobične, ponekad sasvim obične obitelji. Kao i u svakoj obitelji, ima tu i iznimne sreće i iznimne patnje, uspona i padova, rođenja i umiranja, nevjerojatnih avantura i nevjerojatnih tragedija.

Likove, kojima ovaj roman obiluje, pisac nam je, ne štedeći riječi, približio i oživio u našoj mašti. Oni su upečatljivi, punokrvni, puni različitih osobina. Vrlina, ali i mana. Upravo zbog tih sitnih detalja, oni nam se uvlače pod kožu, postaju nam toliko bliski, da sam prilikom čitanja imala osjećaj da čitam o svojoj (doduše posve nepoznatoj), ali ipak nekako svojoj obitelji. Kod Meijerovih ima svakojake čeljadi, baš kao i u svakoj drugoj obitelji, od obiteljske ljepotice, do obiteljske crne ovce, ima uspješnih i onih malo manje uspješnih, konzervativaca, ali i posve liberalnih članova. I taj bogati spektar likova, toliko je postao “moj“ da me obuzela tuga kad su poneki od njih (neminovno, jer ipak govorimo o periodu dužem od sedamdeset godina) umirali. Jer Mimi je ipak, kako se meni činilo, pretvrdoglava da umre!

Kroz povijest i sudbinu obitelji Meijer, isprepliće se i komplentna društveno-politička slika Europe u periodu od 1871. godine pa do kraja Drugog svjetskog rata. Kroz priču o četiri generacije jedne obitelji, pisac nam je nenametljivo približio cionizam, antisemitizam, nacizam, radnički pokret, ratna stradanja tokom Prvog i Drugog svjetskog rata... Dakle sve ono što je obilježilo kraj 19. i prvu polovicu 20. stoljeća. Bez brige, pisac nije mešuge (jidiš: lud) da bi nas suhoparno gnjavio s povijesnim činjenicama. S obzirom da je priča vrlo jasno smještena u određeno mjesto i vrijeme, te stvarne povijesne činjenice su poslužile kao bogati okvir za priču, ali i utjecale na život članova obitelji Meijer, na najrazličitije načine.

Lewinsky nam otvara prozor u jedan relativno nepoznati svijet. A to je svijet Židova, njihova bogata kultura, običaji i jidiš izrazi (na kraju knjige je pojmovnik jidiš izraza tako da je sve i više nego jasno). Opisujući dug vremenski period primjećuje se i popuštanje stega tradicije. Od Salomona Meijera, koji nikada u svom dugom životu nije konzumirao ništa što nije bilo košer, dolazimo do njegova unuka Françoisa, koji se čak pokrštava i postaje goj (jidiš: nežidov) i sramota čitave obitelji. Upoznajući nas sa židovstvom, Lewinsky to čini nepretenciozno, lako, zanimljivo, a vrlo često i iznimno duhovito.

Za ovaj roman bismo mirne duše mogli ustvrditi da je po svemu tradicionalan (kronološki slijed događaja, karakterizacija likova, sveznajući pripovjedač...). Međutim, postoji nešto što na neki način relativizira tu tradicionalnost, a to je pokojni ujak Melnizt, koji se svako toliko iznova vraća u priču. Taj ih beskompromisni mrtvac iznenađuje svojim nevjerojatnim prisutstvom, kako bi članovima obitelji Meijer u lice sasuo sve što ih ide bez dlake na jeziku, bez milosti i uljepšavanja. Ponekad se javlja u snu, ponekad poput svojevrsnog duha na javi, šireći miris zemlje i mokrog pijeska.

Meijerovi ga nastoje ignorirati, jer im govori nimalo lijepu istinu, a svi znamo da istina najviše boli, ali Melnitz je pretvrd da bi samo tako zašutio i nestao. Kako sam kaže: “Nas Židove je za naše grijehe Bog kaznio dobrim pamćenjem.“ Služeći se tim svojim dobrim pamćenjem, on podsjeća obitelj na često nesretnu sudbinu Božjeg izabranog naroda (Židova). Kad se na kraju otkrije njegovo zastrašujuće, gotovo demonsko porijeklo, neminovno se moramo zapitati što bi tek bilo da Židovi nisu izabrani narod, ako su im se tolike nesreće događale dok su kroz povijest koračali s tom Božjom etiketom...

Lewinsky je napisao zaista velik roman, ali ne samo zbog svojih sedamsto stranica, već zbog svoje širine i traga, koji u nama ostavlja. Roman “Sudbina obitelji Meijer“ je iznimno djelo, interesantno i po svojoj tematici i po stilu pisanja. Kada sam ga čitala imala sam osjećaj da Lewinsky piše s lakoćom, da je erudit i da pišući točno zna što radi i što nam želi prenijeti. U tome je u potpunosti uspio. Ovaj je roman prepun narodne (židovske) mudrosti, simpatičnih, a istovremeno velikih izreka, osebujnih i nezaboravnih likova, dinamičnih životnih dijaloga, suptilnog humora, i, kad zatreba, inteligentne ironije. Približio nam je ne samo jednu veliku obitelj, već i jedno bitno razdoblje povijesti Europe i jednu relativno nepoznatu, a toliko zanimljivu kulturu i običaje.

Priznajem, sedamsto stranica je velik zalogaj i zahtijeva podosta vremena. Ali ta naizgled mana ovoga romana, upravo je njegova vrlina. Kad jednom odškrinete vrata doma osebujne obitelji Meijer i kad vas oni posve začaraju i vi postanete dio te obitelji, bit ćete i više nego sretni što zbog tog beskraja stranica druženje s obitelji Meijer neće tako brzo završiti...

Rasan roman u maniri “Buddenbrookovih“, kojeg je nemoguće ukratko prepričati i zbog čega ga svakako valja pročitati