Treće poluvrijeme
Rijetke su knjige u kojima se bojiš kraja, pa tempiraš da ti ostane malo i za sutra... Izvanredno!
Ankica Tomić
Naša ocjena:
U njegovu romanu muškarci su slabiji spol. Splašeni vlastitim strahovima, nametnutim ulogama, zakočeni traumama, nesposobni za život. Žene su dobre. Jake i stabilne.
Emir Imamović Pirke očito voli žene.
Oko njih se sve vrti, one su pokretačka snaga, razarajući tornado, čak i kad nisu svjesne vlastite moći. Od njih je nemoguće pobjeći. Kao što je nemoguće pobjeći i od Bosne.
Da se radnja romana "Treće poluvrijeme" događa u bilo kojoj drugoj pripizdini na svijetu, a ne u bosanskoj varoši Podgrad, likovi bi bili jednako zaronjeni u svoje svakodnevice, jednako lišeni perspektive i velikih planova, uspoređivali bi se međusobno kao što se uspoređuju u svakoj sredini u kojoj ljudi bolje poznaju jedni druge nego što poznaju sami sebe...
Ali u srcu Balkana, ratom poharanoj Bosni, gorko-slatki okus sjeda "ko budali šamar".
Dvojica nerazdvojnih prijatelja Muha i Zeko vode iste živote, ni sami ne znaju koji je koji, od iluzija nisu mogli odustati zato što ih ni kao djeca nisu imali, jer je iluzije mnogo lakše prepisati od nekoga nego ih izmisliti sam. A oni nisu imali od koga.
U Podgradu se sve "udarnički" vrti oko tvornice bodljikave žice i lokalnog nogometnog kluba, no s kriznim godinama tvornica propada, a iluzije jednog trenera nisu dovoljne da ožive zamrli sportski elan.
Prve ljubavi, krivi spojevi, potoci alkohola praćenih žestokim mamurlukom... pa i nacionalno pitanje - koje preko noći postaje društveno pitanje broj 1 i preraste u nasilje, osvete, ubojstva koja se događaju pod okriljem rata, ali iza kojih ostaju leševi, kao trajni podsjetnik da nije gotovo kad je gotovo, nego kad netko važniji tako odluči – od svega toga Emir Imamović veze gustu mrežu međuljudskih odnosa, moralnih vrijednosti koje se, ma kako čvrste bile, mogu raspršiti u trenu. Koliko smo ponosni, a koliko samo tvrdoglavi, je li nam važnija lojalnost od vlastite sreće, što učiniti ako okolina misli jedno, a mi duboko u sebi osjećamo drugo, te jesmo li ludi ako se ne možemo isključiti iz mentalnog sklopa koji smo imali s devetnaest – sva se ta pitanja nameću sama od sebe, ali "Treće poluvijeme" ne nudi odgovor. Poanta je ionako u otvorenim pitanjima.
Za razliku od tolikih ratnih priča koje se dotiču PTSP-a i u kojima se spominju događaji koje je teško zaboraviti, Imamovićevi likovi o tome uopće ne govore... Ne, eksplicitno. Oni postaju postraumatski sindrom glavom, autoironični u svojoj suvišnosti, iz nekakvog suludog inata ništa ne mijenjaju, ne traže pomoć, svjesni da se od svega može pobjeći, osim od samoga sebe.
To je dobra priča. Socijalni temelj, kriminalistički zaplet, prstohvat romance... Pa i malo više od toga. Idealan recept za napetu fabulu. Ako živiš dovoljno dugo, a posebno na prostoru na kojemu živimo i Pirke, i ja, i vi, prije ili kasnije moraš se sresti s dobrom fabulom i, u dva-tri koraka, uspješan zanatlija pretočit će je u dopadljivu priču... Nitko se čak neće ni prepoznati.
Ali... Emir Imamović zna s riječima. Bolje od drugih. Zato nije pripovjedač nego umjetnik. Stil mu je jednostavan, neopterećen, bosansko-šeretski, duhovit. Dijalozi – "kao pravi", proživljeni zapravo.
- Nesreća je najbolja za spajanje naravi koje su inače sasvim suprotne – rekla je Selma.
- Ko to kaže? – pitao je Zeko.
- Maksim Gorki.
- Baš me čudi što se ne preziva Šećerbegović... s takvim mišljenjem.
I sve to radi skromno, do kraja nepretenciozno. Stvara likove, gradi ih sitnicama, detaljima, ne govori nam kakvi su, nego nas pusti da sami zaključujemo, natjera nas da ih zavolimo, pa se brinemo, strepimo, navijamo. Čas za jednoga, čas za drugoga, pa onda za nju. Pratimo utakmice, onako sa strašću, jer nam je žao svih dresova koje je ispeglala Beba, vrijedna žena trenera Efera, čije su sve nade usmjerene na aplauz. Pa se i mi nadamo. Žao nam čovjeka.
- Tata, koje je ovo polavrijeme? – pitalo je neko dijete piskutavim glasom.
- Ovo je sad odmor. A završilo je prvo – odgovorio je otac.
- I šta će sad bit? – nastavljao je dječak.
- Saće se igrači malo odmorit, pa će drugo poluvrijeme – kazao je otac.
- A koliko ima polavremena? – dijete je pokušavalo saznati što više.
- Osamnaest! Jebo me svako đe te povedo da mi se usereš u ćeif! Da je kaka nevažna utakmica, ni po jada, već...
Rijetke su knjige u kojima se bojiš kraja, pa tempiraš da ti ostane malo i za sutra... Puno je više onih koje dočitaš kad si već počeo. No, "Treće poluvrijeme" nije jedna od njih.
Autor je imao snage. Ovakvih je poluvremena komotno moglo biti i osamnaest... S jednakim bismo ih guštom iščitali.
Podijeli na Facebook
