Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu
Riznica dubokih emocija o ljudima i putovanjima
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Postoje knjige koje otvore prozor, one koje širom otvore vrata. Neke otvore autora, neke i čitatelja. Zbirka priča mlade dramatičarke i književnice Kristine Gavran "Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu" (Disput, 2016.) sve otvara: propusna je, ali ne i šuplja, iz nje istječu rijeke emocija i brišu granicu između pisca i čitača. Rijetka knjiga kojoj je biblioteka pogođena: Disput ju je objavio u sklopu edicije koju je nazvao "Žive slike". To je knjizi glavna kvaliteta - natopljena je do te mjere živim slikama da čitatelj na licu osjeća i tu indijsku kišu i berlinsko ljetno sunce.
Sve je u ovoj knjizi naoko osobno i intimno, gotovo da je u pitanju dokumentaristička ili putopisna proza. Ipak nije, jer Kristina Gavran (1987) mijenja spol svojih pripovjedača, državljanstvo, lice iz kojeg govore. Ono što je možda bilo putopisno, provukla je kroz naraciju; ono što nije sama proživjela ili je izmislila, toliko je pounutrila da je postalo dio njezine osobne povijesti. To je dokaz moći priče: netko nam je nešto ispričao u djetinjstvu, ali mi uporno tvrdimo da se to nama dogodilo. Ujedno je to i dokaz talenta; čitajući ovaj mali dragulj nema gdje nisam bila. Ja sam bila, iako me Kristina Gavran primila za ruku i odvela tamo riječima.
Strukturno je knjiga podijeljena u 18 priča. Kristina Gavran posvetila ih je svima onima koji su s njom dijelili radost putovanja. Sve su priče kratke, hvataju tu jednu živu sliku, uvijek čovjeka, slave ljudskost, nekad tek malene kretnje kojima se približavamo jedni drugima, ali iz tih majušnih činova ljubavi često se skriva nagovještaj dubokog odnosa, zdrave međuovisnosti, čežnje i brige...
U "Punom mjesec" upoznajemo Australku Zoe koja na tijelu nema nijedne dlačice, u "Anastaziji" jedan je mladić nekad volio jednu malu Ruskinju. "Čaj" progovara o onim trenucima kad se zaljubimo u tuđe roditelje pa se sjetimo i svojih, "Najljepša kuća u kraju" dirljiva je zabilješka o tome kako nas posvoje neke obitelji i mi njih.
"Turizam mora umrijeti" duhovito poentira: "Samo te jedno molim, nemoj od zadnje rečenice napraviti poantu priče", pa zaigrana spisateljica u inat učini upravo to. Brankica u "Pravdi" nikamo nije otputovala, ali se osvetila. Priča "T. T." bilježi jednu ljubav koja je mogla biti da nije bilo prevelike razlike u godinama, ali kad bolje razmislim - zapravo je bila, jer ljubav nije leći jedan pored drugog.
U "Bistrici" Kristina Gavran odaje počast trećoj generaciji, bakama, pa prelazi na zemlju u kojoj se kiša rađa, na Indiju. Tina i Maja u "Nitko tu ne dolazi" biciklima odlaze u Vukovar, "Pripovjedač" nas teleportira u Casablancu i prerađuje poznatu priču o Bogu koji je stvorio pustinju pretvarajući laži u zrnca pijeska.
I tako do kraja: bubnja ta kiša promišljenih riječi po našim srcima, povremeno autorica do te mjere poentira, kao s Cigankom i mačetom, paprenjacima ili pustinjskom ružom, da vam prekine dah pa morate uzeti pauzu. Potpuno suprotno od toga kako jedan junak opisuje junakinju koja ga zavodi terorizirajući ga blebetanjem - rečenice Kristine Gavran nisu ni nedorađene, ni nepromišljene, niti ih sipa nezaustavljivo.
"Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu" i fizički je prelijepa knjiga. To je već standard za Disput, pitam se često kako im to uspijeva u ovo doba krize koja nikako da završi. U Disputovim knjigama nema tipfelera koji bodu u oči, tisak je vrhunski i uz to - kojeg li luksuza! - još dvobojan, knjiga ima tvrde korice, na naslovnicu je još lijepljena fotografija. Ukratko, knjiga stvorena, ne proizvedena, za užitak čitanja.
Bit će vam vjerna pratiteljica ovo ljeto, možda i mnogih ljeta. Ja ću joj se sigurno vratiti: zamišljam kako je čitam na terasi, dok sjeverac donosi prve zvukove noći, a u knjizi škripe vlakovi, kuha se crni čaj s mlijekom, jedna zaljubljena žena u kutiju slaže kekse, a beba se smije Parizu. Život teče s ovih stranica, Kristina Gavran je pisac koji će nam još mnogo dati.
Podijeli na Facebook
