Zvučat će pretjerano, ali treba reći, jer se zbiva rijetko: "Mladenka kostonoga" događaj je u hrvatskoj književnosti i kulturi. Treći roman zadarskog pisca Želimira Periša roman je izvan svih aktualnih trendova pisanja – ne bavi se ni ratom, ni osobnim ispovijestima i traumama, ni cugom ni seksom, nego iz sirovog materijala slavenske mitologije konstruira punokrvnu priču o jednoj ženi – možda vještici, a možda samo nevinoj žrtvi – a ta je priča, prigodno, objavljena u vrijeme kad su žene u Hrvatskoj (primarno njihovo tijelo) opet postale "roba".
Periš je, znam otprije, rijedak slučaj hrvatskog pisca feminista (i hrvatskog muškarca feminista, barem javno): pročitala sam njegovu prvu knjigu, zbirku priča "Mučenice" (Algoritam, 2013.), i iako sam u sebi imala prigovore (mahom izvedbene), nijedna nije išla na račun toga razumije li autor žene. U "Mučenicama" je Periš, kroz petnaest priča koje pripovijeda četrnaest žena i jedna ženka, upregnuo književnost da historijski ispita položaj "drugog spola": od mitskog doba do futurističke budućnosti. Ženama se Želimir Periš bavio i izvan književnosti – autor je pravila edukativne društvene igre "Strašne žene" koja promiče i slavi doprinos žena društvu, inače projekt udruge K-zona što vodi portal i festival Vox Feminae.
"Mladenka kostonoga", u izdanju nakladničke kuće OceanMore (i nakon Karakaševe "Proslave", ponovno izvanserijskom dizajnu Lane Cavar i Narcise Vukojević), logičan je, rekla bih, nastavak tog angažman. Kao ni kod "Mučenica", ni kod "Mladenke" nije u pitanju pamfletska književnost, u koju je ponekad lako upasti u želji da se potvrde rođenjem dobivena (ženska) prava. Činjenica da to čini muškarac, uz rizik da me se proglasi mizandričnom, u meni kao običnoj čitateljici, ženi, stvara mini-eksplozije trijumfa. U muškom odvojku suvremene hrvatske književnosti (mislim na književnosti od početka devedesetih naovamo) žene, naravno, postoje kao tema; neki su se pisci dapače okušali i kao pripovjedači iz ženske perspektive, no moj je dojam da nikome to nije uspjelo kao Perišu s ovim romanom. "Mladenka kostonoga" primarno je roman koji slavi ženu i ženskost, a silno mi je zabavno da je jedno od najboljih "ženskih pisama" – baš zato što se ta odrednica najčešće koristi pejorativno – napisao, eto, muškarac.
"Mladenka kostonoga" nije, međutim, ili barem ne primarno, književni događaj zato što se bavi "ženskim pitanjem". Događaj je zato što je u pitanju djelo složene strukture, koje autor čvrsto drži u rukama dok suvereno skače kroz prostor, vrijeme i teme; zato što kombinira različite "žanrove" – inkvizicijske zapisnike, propovijedi, enciklopedijske članke, recepte, glazbene kritike, etnološke zapise, pastoralu, interaktivnu igru... (kako u pogovoru navodi urednik knjige Kruno Lokotar); zato što vješto navigira između hrvatskih dijalekata i idioma - jezična igra uključuje, uz hrvatski, talijanski i "dojč", i čakavicu, podravski kajkavski, cetinsku štakavicu...; i zato što je u pitanju djelo visoke književne produkcije koje u suvremenost znalački uvodi – ili vraća – hrvatske mitove, legende i folkor. Pored svega, Perišu je uspjelo napisati i jedan od najzabavnijih suvremenih hrvatskih romana. Uz ovoliku ambicioznost, bilo bi očekivano da se autor negdje posklizne, no Periš je u izvedbi besprijekoran.
Mladenka iz naslova romana nije ni žensko ime ni ona koja se udaje, nego je riječ o udavači s nogama od kostiju, odnosno jednom od epiteta Babe Jage. Ova se priča ne bavi time živi li Baba Jaga u kući na kokošjim nogama, nego je važniji onaj njezin aspekt da je nekad neprijatelj, a nekad ruka pomoćnica; u nekim pričama pomaže junacima u njihovim pothvatima, a u drugima otima djecu. Perišev roman nije "biografija" Babe Jage, nego je Baba slavenska proto-vještica, arhetip koji, ako ćemo vjerovati aktualnoj hrvatskoj desnici, živi u svakoj ženi i pod svaku cijenu ga treba ili podjarmiti ili istjerati. Nekad su tome služile lomače, danas u tu svrhu koriste referendume i zakone.
Iako Periš na kraju knjige kaže kako je Anka Revolucionarka istinska junakinja ove knjige, "Mladenka kostonoga" dominatno ipak prati sudbinu Gile: Gile kostonoge, Gile suhe i štrige, kučibabe, irudice i vještice, vilenice i ljekarnice, iscjeliteljice, travarke, gatalice, vračare i bahorice – sve je to ova, naizmjence, djevojčica, djevojka i žena, u kojoj je autor utjelovio arhetip Babe Jage. Za lakše snalaženje u priči, Periš je na kraju romana priložio šest dodataka, iz kojih doznajemo da radnja romana pokriva razdoblje od 1756. pa sve do 1907. godine.
Likova je – što glavnih, što sporednih; što aktivnih, što onih koji se tek spominju u pričama; plus sam autor, nekoliko životinja i jedan ljudski organ – najmanje dvjesto dvadeset devet; to sam izbrojila u dodatku 2., a neki od njih, što je jako simpatično, nose nazive Periševih prijatelja, u znak zahvale za pomoć na knjizi i istodobno uz duboke isprike jer su mu, kaže Periš, junaci romana uglavnom negativci. Radnja se odvija na deset lokacija koje autor označuje današnjim toponimima: u Čapljini, na Velebitu, u Lici, na Svilaji, u Bolu, Cisti Provo, Zadru, na Silbi, u Pazinu i Beču. Tko želi, upućuje ga autor, može kao gilaturist krenuti vještičinim itinerarom.
Sama radnja podijeljena je u pedeset dvije glave (poglavlja) koje nisu poredane kronološki, pa čitanje "Mladenke kostonoge" pomalo nalikuje čitanju Pavićeva "Hazarskog rečnika": nisam pokušala, ali vjerujem da bi se roman mogao čitati i napreskokce i svejedno doći do svršetka, jer "Mladenka" se ne oslanja na linearnost – mogla je početi i završiti bilo gdje. Ta eksperimentalnost vrhunac doseže u glavi 48. u kojoj čitatelj sam bira nastavak priče, kao u interaktivnoj igri. (Sa zadovoljstvom prijavljujem da sam u tri skoka, bez varanja, došla do sretnog kraja.)
Zabavan dio je guslarenje. Autor samoga sebe, odmah na početku romana, uvodi kao junaka koji je u Beču 1882. godine priveden, pretučen i saslušan u policiji nakon što je došao prijaviti da zna tko je zimus zapalio Bečko kazalište Ringtheater. Bila je to Gila, uporan je guslar, a da bi ispričao kako je to i zašto učinila, trebaju mu gusle koje su mu carski istražitelji oduzeli nakon što su mu njima razbili glavu. Bez gusala neće ići, jer se ep o vještici Gili – što je suštinski karakter ove knjige – mora otpjevati. Pričati se Periš ne usudi jer "tko govori, taj i laže", a "to je tako jer je jezik i izmišljen za laganje, jedino je pjesma iskrena". Glave/poglavlja u romanu brojčano su označene, ispod svakog broja kratak je opis radnje u tom poglavlju, a iznad svakog broja nalaze se uvijek četiri rimovana deseterca, također sukus zbivanja. Na primjer: "Mila majko, bila si u pravu / zbog guslanja izgubit ću glavu // Zašto nisam violinu sviro / visokoj se kulturi opiro?"
Iako priča o Gili izrasta iz slavenskog mita i slavi ljepote ove zemlje, ljude koji je nastanjuju, ljubav i solidarnost, ženskost, žensku snagu i majčinstvo, "Mladenka kostonoga" istodobno je i direktna referenca na sadašnjost i prošlost koja uporno obitava u njoj: na toksični nacionalizam, zatucano praznovjerje i licemjerje političke i vjerske vlasti. Lik Gile je u tom smislu ogledalo, vještica i sablast koja služi kao lakmus-papir. "Jednako je i s ljudima. Kad ih se stavi pred sablast, oni reagiraju. Postaju strašljivi ili hrabri, postaju neodlučni ili nepokolebljivi, čvrsti ili se raspadnu, a kako god reagirali, uvijek sebe razotkrivaju pred tim ogledalom. Čudovište je slika istine. Pred čudovištem se teško laže. Treba neko vrijeme dok čovjek napokon ne popusti, dok se ne preda pa prizna sebi i drugima da ispred njega nema nikakvog čudovišta, nego samo ogledalo. I da je jedino čudovište protiv kojeg se bori on sam."
Gila je i "savršena subverzija ovog sustava, ukorijenjena duboko u tradiciju koju narod prihvaća, jer od svih stvari na svijetu narod uvijek najviše štuje tradiciju, pa makar ona bila osmišljena prošlog ljeta". Svaki je dan jahanja od Beča, kaže jedan junak, "kao da se vraćamo stotinu godina u prošlost. Modernom čovjeku nije uputno predugo boraviti u povijesti." Ljudi koji se u Gili ogledaju, i pritom čine zlo, to zlo čine zato da ne vide drugo zlo. Zla su banalno nemaštovita i, gledajući s historijske distance, ciklička. Periš u romanu spominje kako je u Imotskom 1807., dok Morlaci bježe pred janjičarima, postavljena francuska uprava s ukazom maršala Molitora da ne primaju izbjeglice dok se ne reguliraju vanjskopolitički odnosi republike Francuske i Bosanskog pašaluka.
U Gospiću su pak 1814. godine čuli da je papa Pio u Rimu zabranio uličnu rasvjetu, jer je Bog vrlo jasno razdijelio dan od noći: ulična rasvjeta Božju noć pretvara u đavolji dan, pa su u Gospiću polupali uljne lampe. "Ali briga Gospić za svjetlo. U Gospiću to katolici razbijaju izloge pravoslavcima, nije to teološki, nego krajiški problem. Otkad su otjerali Francuze, pohapsili dezertere i marodere, a Osmanlije više ne prijete, nestalo je neprijatelja, pa se sad tuku međusobno." Vještica proročki kaže kako se na ovim prostorima ljudi odvajkada ne bore za svoju sreću, nego za svoju državu. "Oni samo brkaju da imati državu znači biti sretan. Vidjet će kad je dobiju."
Mogla je ova priča početi kao bajka: "U davna vremena, kad se zvijeri i ljudi nisu mnogo razlikovali, u kolibi u šumi živjela je mala djevojčica čudesne kose, koja je bila toliko svijetla da ju je maćeha prozvala Bijelom. 'Ali ja se zovem Gila', bunila bi se djevojčica." Mnogo se u "Mladenki kostonogi" polaže na ženski bunt; u tom smislu je Anka Revolucionarka doista istinska junakinja ovoga romana. No ni Gila ne zaostaje, dapače. Hrvatska književnost dobila je junakinju, čak dvije-tri, u koje će se žestoko zaljubiti.
Podijeli na Facebook
