Anđeli s asfalta
Roman koji je htio mnogo, a uspio malo
Ivana Smilović
Naša ocjena:
Knjige su kao i ljudi, što veća očekivanja imamo od njih, veća je mogućnost da će nas razočarati. Nema čitatelja koji se nije opekao nakon što su ga privukle zgodne korice ili kratki sadržaj. Nekad shvatimo da knjiga nije za nas nakon stranice, nekad nam treba malo više, ali u suštini je najvažnije, ponovno, kao i kod ljudi – ono što se krije iznutra i koliko nam to zapravo odgovara.
"Anđeli s asfalta", mlade finske spisateljice Johanne Holmström privukli su me odličnom temom, o islamskoj obitelji smještenoj u Finsku. Inače obožavam knjige koje mi donose makar djelić druge kulture, pa sam to očekivala i od "Anđela s asfalta", kao i da ću dobiti uvid u život onih koji se, ni krivi ni dužni, ne uklapaju u društvo u kojem se nalaze.
Suština knjige je vrlo zanimljiva, ulazimo u život kompleksne obitelji – oca muslimana, majke koja je zapravo Finkinja, ali se preobratila na islam i postala tradicionalnija od oca, te dviju mladih djevojaka, njihovih kćeri – Samire i Leile. Svi oni pokušavaju se uklopiti u zajednicu koja ih često osuđuje i odbacuje. Knjiga je napisana iz perspektive djevojaka, posebno Leile, tinejdžerice koja je u sukobu sa samom sobom, vršnjacima, kao i obitelji.
Na samom početku ona promatra staru fotografiju svojih roditelja, kao dokaz da su nekad bili sretni, čime se stvara dojam neugode, teške i tužne atmosfere već na prvim stranicama. Autorica donosi sitnice o obitelji, ulazimo u njihovu kuću, živimo njihove živote, otkrivamo njihova pravila koja su, očekivano, specifična za ovu neobičnu obitelj.
Svi likovi nose teret i upoznajemo njihove probleme, muke i način na koji se nose s njima. Pokazuje se kako tradicija funkcionira u modernoj državi, koliko teško može biti ako si drugačiji, kako se nositi s rasizmom, ksenofobijom… Koje sve sukobe donosi tradicionalni odgoj u modernoj državi – unutarnje i vanjske, s okolinom. I to je dobra strana ove knjige.
S druge strane, način na koji je knjiga napisana je prilično naporan, uz isforsirane psovke i, pretpostavljam, ono za što autorica smatra da je "mladenački" način govora. Vjerojatno zato što je većina knjige pisana iz perspektive 15-godišnjakinje.
Stvara se dojam da spisateljica nije mogla odlučiti piše li banalan tinejdžerski roman ili ozbiljnu knjigu koja predstavlja cijelu jednu kulturu i snažan je glas svih onih koje osuđuju zbog boje kože, vjere i slično. Upravo zbog te neodlučnosti sve je zbunjujuće, nekonzistentno, likovi su nažalost nedovoljno razrađeni, a sve je i pomalo djetinjasto. Što je velika šteta, jer bi ovo mogla biti odlična knjiga za otvaranje očiju o ksenofobiji, sa snažnom porukom, ali koliko god bih htjela da je drugačije, to se nije ostvarilo.
Gdje je počela konfuzija? Kao da se pokušava prikazati previše problema odjednom, od vršnjačkog nasilja do ksenofobije i obiteljskih problema, do mnoštva drugih sitnica i sukoba koji nisu prikazani na pravi način. Autorica se trudi biti brutalna, potresna, provokativna, ali nažalost knjiga ispada isforsirana i mlaka. Zbog očiglednog truda da se stvori bilo kakva emocija – tuga, zgađenost, bilo što, čitatelj ostaje indiferentan.
Osjećaj koji imam nakon čitanja ove knjige je kao da sam zagazila do gležnjeva u duboko jezero. Plitko, razočaravajuće štivo kojem se ne bih rado vratila.
Podijeli na Facebook
