Knjiga žalbe nije ono na što ste prvo pomislili. Nije to nikakva uredska bilježnica što stoji na šanku i čeka na pritužbe jer je nervozna konobarica mlatnula tacnom po stolu i prolila piće, ili se dečko što poslužuje u kafiću zabuljio u nogometnu utakmicu na televizoru pa ignorira vaše mahanje iz kuta. Šank o kojem Ivica Ivanišević piše u ovom romanu šank je života, možete naručivati koliko želite; u najboljoj verziji, taj predivni slučaj - na kojem počivaju sitne evolucije, velike ljubavi i kolosalni porazi - odlučit će što će (životni) šanker poslužiti.

Knjiga žalbe metafora je za književnost. Svaki roman što ga je ijedan pisac ikad napisao ustvari je knjiga žalbe. Privatna i književno iskonstruirana pritužba na sve što se dogodilo i na ono što nije. "Jeste li ikada pomislili da vam se život narugao, da vam je podijelio previše pljuski, a premalo nježnosti? Ako jeste, tad ćete me razumjeti. Ja pišem u samoobrani. Jer ne želim pristati na to da moj život pišu drugi. Na previše, koji put i presudnih, okolnosti koje određuju našu budućnost, nismo kadri utjecati. Vjerujete da ste kovač vlastite sreće, da ste sve što vam se zbilo izabrali slobodnom voljom, a onda vas sustigne rasplet o kojemu niste mogli ni sanjati."

U ovom citatu, naslovu i knjizi sukus je - nikako i vrhunac! - onoga što Ivica Ivanišević radi kao pisac. Nisam pročitala sve što je napisao, ali mislim da nakon tri knjige naslućujem taj unutarnji kȏd koji slijedi, što nikako ne znači da se ponavlja. S Ivaniševićem možete, naime, biti sigurni da će vas zajebati. Onako, po splitski. Čini on to i svojim likovima, sve s humorom, u dobronamjernoj šali; opustite se, a onda shvatite da vam je podvalio. Ispod nasmijanog lica žonglera riječima, krije se jedna sasvim druga igra: malo tko je tako ozbiljan u onome što piše, i misli, kao pisci što humor odabiru za svoj medij. Treba znati nasmijati kad život pritisne, bio u pitanju slučaj ili odabir. Smijeh je blagoslov, mnogo govori o karakteru čovjeka koliko je sposoban nasmijati - i nasmijati se. Napominjem to zato što humorna književnost često ima status literature drugoga reda.

U "Knjizi žalbe", eroteski kako ju je okarakterizirao sam autor, Ivanišević se "vraća" formi epistolarnog romana u kojoj se okušao s Marinom Vujčić u "Otpusnom pismu". U "rumunjskoj nigdini", u rezidenciji za pisce, smještena su naša četiri junaka koja, pored što pišu književnost, pišu i dnevnike pisanja. Po onome što Ivanišević daje naslutiti, književnost im nije bog zna što, ali su zato dnevnici pisanja, koje čitamo naizmjence, dobri na onaj način na koji bi život mogao biti bezobrazno zanimljiv kad bi drugim ljudima, bez cenzure, mogli zaviriti u glavu.

Najprije, "imamo Hrvata kojeg se ne može napisati, takav se kreten mogao samo roditi". Upravo ga je napucala bivša, Petar Grah se zove. U autoironičnom odmaku, on je humoristički pisac, ali živi od pisanja "kaubojaca" u fušu. Autor hoće reći - nema tu nekog talenta, šljaka se za pare.

U sobi do Grahove po krevetu se vrti Aimée Kuusisto, mlađa kolegica iz Finske koja izgleda kao manekenka iz reklame za pogrebno poduzeće: blijeda je kao vapno, šminka se mrkim ugljenom, frizira tupim srpom, a oblači kao Morticia Addams. Piše gotičke romane, kritičari hvale njezinu umješnost da osim slovima, pripovijeda emotikonima.

Na gornjem katu je postariji Rus, Vasilij Pankratov, pisac debelih realističnih romana o strahotama života pod komunističkim zlosiljem, koji mašta o tome kako će napisati roman kojim će zauvijek ušutkati zlobnog kritičara Šapošnjikova. "Taxi za Gulag" bit će vrhunac njegove karijere, uvjerava sebe dok piše agonijski, bez prestanka, jagodice samo što mu ne prokrvare. Toliko je dobar da se povremeno rasplače nad onim što napiše.

I zadnja stanarka, Čehinja, Zdena Zahradníková, koju upoznamo nešto kasnije, iz objektivnih razloga. Češka je pjesnikinja, vele organizatori, zauzeta konačnim pitanjima smisla kao takvog. Iz sobe izlazi samo u sitne sate, kako bi obila ormarić s pićem; Zdena oplakuje smrt supruga, slijedeći slavni Arhimedov zakon: uranja danima, ma već mjesecima uranja u ocean votke i ništa. Tijelo ne postaje lakše za težinu istisnute boli.

Ivanišević ima taj bogomdani talent da s malo odabranih, i vjerujem promišljenih riječi, niže jasne narativne slike. Čitatelj je prošao tek desetak stranica romana, a već je i sam u toj rumunjskoj nigdini, i on poteže iz boce votke, odčepljuje se, zavlači u krevete, sanja eroteske, ruga pompoznom Rusu, miluje Čehinju po kosi, razmatra što bi se dalo učiniti s tom zgodnom, mladom Finkinjom... U četiri sobe, na dva kata, u jednom prizemlju, za nekoliko doručaka i par prilično vrućih noći (eto seksa u hrvatskoj književnosti...), odvrte se ti mali privatni paklovi i blažena uznesenja. Neka od njih imaju i ozbiljne veze s književnošću.

Iako "Knjiga žalbe" govori o piscima, književnosti i ambiciji da se život ispiše, da se ovoj kratkoj egzistenciji kojom često vlada slučaj podari smisao veći od dobro uložene pritužbe, Ivanišević je ustvari univerzalan pisac, na najbolji način, u smislu da je pisac za svakog čitatelja. Njegovi su romani usložnjene kineske kutije: uranjate dokle vam se hoće, možete plivati na površini smijeha, možete zaroniti i vidjeti što se ispod krije.

"Knjiga žalbe" potpuno je različit roman od "Specijalne potrebe" Lade Vukić, s kojim je podijelio ovogodišnju nagradu VBZ-Tisak media za najbolji neobjavljeni roman. Obitavaju u paralelnim svemirima koji se nikad neće susresti, i ne trebaju. No to je bogatstvo književnosti, pomalo kao bogatstvo suza: možete plakati od tuge iskustva, a možete plakati i od radosti smijeha. Od čega god plakali, učinak je na razini (čitalačkog) bića u osnovi isti.

Roman koji koristi humor kao univerzalni lijek protiv životnih tegoba