Javieru Cercasu, rođenom 1969. u Španjolskoj, u blizini granice s Portugalom, svjetski uspjeh donijela je njegova knjiga "Salaminski vojnici" , napisana dvije godine prije "Brzine svjetlosti", ali je "Brzinu svjetlosti" počeo pisati ranije.

Javier Cercas ima mnogo toga zajedničkog s glavnim junakom romana "Brzina svjetlosti". Primjerice, obojica su pisci koji su nakon godina rada postigli uspjeh i slavu, obojica su iz Španjolske emigrirali u Ameriku, točnije na sveučilište u Urbani, malenom američkom gradiću u državi Ilinois, i obojica su tamo predavala španjolski jezik i književnost.

Sva ta sličnost s glavnim likom, i činjenica da je tog istog junaka propustio imenovati (što mi je sad kao recenzentu neopisivo iritantno), navela su mnoge da pomisle kako je glavni lik zapravo sam autor romana. Cercas to opovrgava tvrdeći da mu je "glavni lik" čak i antipatičan. To je razumljivo, jer isti, kako napreduje radnja, od mladog, skromnog umjetnika postaje ljigavi egocentrik i sebičnjak. Rado bih navedenog počastila i gorim epitetima, ali pristojnost mi ne dopušta.

I to je velika kvaliteta Cercasovog romana. Izvanredna karakterizacija likova navodi vas da vam ili neopisivo idu na živce, ili vam se neopisivo sviđaju ili, što je još češći slučaj, kao i s ljudima u stvarnom životu - i jedno i drugo.

Radnja romana većim se dijelom odvija u američkom gradiću Urbani, u kojem je autor, dakle, i sam boravio i predavao. Protagonist romana je mladi nadobudni pisac koji dolazi predavati španjolski na malo američko sveučilište. Tamo upoznaje Rodneyja Falka, kojeg bi se najbolje moglo opisati kao čudaka. Rodney zazire od druženja s kolegama, uglavnom se drži po strani, nitko nije osobito lud za tim da se druži s njime, ali čini se da ni samom Rodneyju to osobito ne smeta.

Rodney i mladi pisac nađu se kao polaznici istog kolegija (jer pisac na istom sveučilištu mora položiti i doktorat) i dogovore da pisac podučava Rodneyja katalonskom jeziku. Njihova poduka ubrzo prerasta u rasprave o američkim književnicima i književnosti uopće. Rodney se divi Hemingwayu, za kojeg mladi autor u jednom trenutku izjavljuje: "Iskreno, mislim da je to sranje". Nakon nekog vremena Rodney ustanovi da je Hemingway dobar detektor idiota, jer samo idioti ne vole Hemingwaya.

Čini se da su rasprave o književnosti i pisanju okosnica ovog prijateljstva i toliko su dobro napisane da se na trenutak poželite uključiti u raspravu, zaboravljajući da je pred vama papir sa slovima, a ne dva živa čovjeka koja raspravljaju o književnosti. Pisac ne uspijeva saznati nikakve detalje iz Rodneyjevog privatnog života, sve dok Rodney jedne noći ne nestane bez najave. Ne nalazeći nikakva objašnjenja za njegov nestanak, pisac odlučuje otići u maleni gradić pokraj Urbane u kojem Rodney živi sa svojim ocem.

Gospodin Falk, Rodneyjev otac, ispriča mu da je Rodney otišao nakon što je primio poziv od bivšeg suborca. Objasni mu kako to nije prvi put da nestaje i da nitko ne zna koliko će se ovoga put zadržati. Dva muškarca razgovaraju o Rodneyjevom boravku u Vijetnamu i svaki za sebe pokušava naći odgovore na pitanja koja ih muče.

Rodneyjeva pisma iz tog vremena jasno pokazuju promjene u piščevu raspoloženju za vrijeme rata, u kojem je poginuo njegov mlađi brat. U jednom dijelu prepiske jasno se vidi da nedostaje jedan važan dio Rodneyjevog boravka u Vijetnamu. Na rastanku, gospodin Falk daruje Rodneyjeva pisma mladom piscu i ovaj ih odnosi sa sobom u Španjolsku.

Nakon nekoliko godina, mladi pisac je postao slavan, preživio tešku obiteljsku tragediju i odlučuje potražiti Rodneyja kako bi saznao što se dogodilo u Vijetnamu, u vrijeme kad njegovom ocu nisu stizala pisma...

Roman se bavi temom krivnje i iskupljenja, ali i time koliko uspjeh utječe na pisca. Cercas je u romanu više puta analizirao i samo pisanje i ambicije pisaca. Povremeno čak i pretjeruje u "filozofiranju"; kao da je neke rečenice napisao samo zato što su se učinile "zgodnim" za kasnije citiranje. U njegovu obranu, na "tržištu" zasićenom premudrim citatima, njegovi (potencijalni) doimaju se kao pravo osvježenje i ne odnose se na život općenito, nego na samo umijeće pisanja.

Izuzev tih nekoliko "izljeva mudrosti" i, nadam se, nenamjerne patetike, ostatak romana nije nimalo patetičan i na 200 stranica ne postoji niti jedna rečenica koju biste mogli preskočiti jer, eto, pisac u naletu inspiracije na tri stranice opisuje zalazak sunca ili ubacuje dijaloge koji nemaju veze ni sa pričom, ni sa zdravom pameću. Svaki komad papira na kojem je tiskana knjiga Javiera Cercasa i više je nego dobro iskorišten.

Cercas je konkretan pisac, iako priča nema konkretan završetak. Tema od koje bi mnogi napravili patetični antiratni pamflet na 500 stranica ili, što je možda još gore, jeftini krimić sa crno-bijelim likovima, Cercas je pretvorio u iskrenu ljudsku dramu i njegovi likovi doista jesu - ljudi. Oni vremenom sazrijevaju i mijenjaju se; on je pisac koji poštuje tu ljudsku osobinu i vješto je ocrtava u svom romanu.

Iako se Cercasu pripisuje velika sličnost s američkim piscima, ne mogu ne napraviti poveznicu između njega i jednog europskog velikana pisane riječi - Milana Kundere. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog izvanredne karakterizacije likova, osobito onih koji se čitateljima neće svidjeti.

"Brzina svjetlosti" roman je koji nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, ali čitanje vam preporučujem samo ako ste u prilici da se potpuno posvetite knjizi. Dakle, nema lakiranja noktiju ili virkanja prema TV-u, niti odgovaranja na pitanja koja vam postavljaju djeca.

Ako na kraju čitanja zaključite da vam ništa nije jasno, možda vas utješi pomisao da Cercas svoje romane uvijek piše potaknut prizorima koje ne razumije, pa ih onda secira i piše o njima ne bi li ih shvatio. Takav slučaj je bio i s "Brzinom svjetlosti". Jednom prilikom je vidio ratnog veterana kako sjedi na klupi i promatra djecu. Cercas ga je poželio pozdraviti, ali je odustao od te ideje. Kasnije je primijetio da je čovjek još dugo ostao sjediti na toj klupi. Taj prizor je bio inspiracija za lik Rodneyja, a scena je upotrijebljena i u samoj knjizi.

Na koncu knjige nema racionalnog objašnjenja, niti su motivi koji su likove naveli na određene postupke sasvim jasni. Ali kad malo bolje razmislite, tako je nekako i u životu. Ponekad razumijemo, ponekad ne razumijemo, ali nam je, nakon što zatvorimo Cercasov roman, jasno da su ljudska dobrota i ljudska uvjerenja veoma krhke stvari.

Roman koji potvrđuje da su ljudska dobrota i ljudska uvjerenja veoma krhke stvari