Naš čovjek na terenu
Roman koji potvrđuje kako nas uvijek sustigne ono od čega bježimo
Ivana Smilović
Naša ocjena:
“Naš čovjek na terenu” je roman koji zorno prikazuje suvremenu Hrvatsku. Time pokriva razne teme, uključujući današnje novinarstvo, glumačku scenu, poduzetnike… Iako to sve zvuči jako ozbiljno, riječ je o vrlo duhovitom romanu. Tijekom čitanja često se zapitate: “Čekaj, je li ovo smiješno ili žalosno?”.
U središtu priče je Tin, u isto vrijeme jednostavan i kompleksan lik. Sa sela je došao u veliki grad i oduvijek se trudio to prikriti, uklopiti se i na neki način pobjeći od toga. Ali kao što je vidljivo i u priči, uvijek nas sustigne ono od čega bježimo. Radi se o bivšem rokeru, koji još nije spreman odreći se mladenačkih snova i stavova. Počeo je kao student ekonomije, zalutao na dramaturgiju i na kraju završio kao srednjovječni muškarac koji kao novinar pokriva ekonomiju (iako je i od nje bježao). Teško se suočava s odrastanjem, iako je praktički već odavno odrastao. Jedan od primjera iz knjige koji to dokazuju je večer kad je uzeo kredit: “Ustao sam te noći i gledao okolo. Kao da se opraštam s nečim.”
Tin mi je najdraži lik, jer u njemu prepoznajem sebe, vječno dijete koje izbjegava “odrasle” probleme koliko god može. Mislim da nema ništa loše u tome, ali život, kao i ovaj roman, pokazuju da treba imati granicu u svemu, pa tako vječni dječaci i djevojčice, poslušajte moj savjet – odrastajte postupno, nemojte dopustiti da vam se svi problemi od kojih ste bježali sruče na glavu odjednom, kao što se to dogodilo nesretnom Tinu.
Sve to s njim proživljava Sanja, njegova djevojka. Ona je glumica koja je upravo dobila svoju prvu veliku ulogu, teži napretku i vrlo je ambiciozna. Njihova veza je spontana, smiješna, pomalo djetinjasta – na neki način oni su ozbiljni u svojoj neozbiljnosti.
“Ali već smo se kesili jedno drugom. Ne bih točno znao zašto. Dio naše ljubavi (i razumijevanja) sastojao se od besmislica. Mogli smo govoriti o drogi koje nema ili o bilo čemu drugom. Moglo bi se reći da nas je apsurd opuštao (‘nakon napornog radnog dana’). Jedno od nas bi reklo nešto bezvezno, a onda bi mu se ovo drugo smijalo. I govorilo: ‘Jao, kako si glup, s kim ja to živim.’”
Početak romana donosi prisjećanje na njihovu prošlost, ispresijecanu besmislenim tekstovima vezanim za Irak. Oni ne otežavaju čitanje, već su zbog načina na koji su pisani duhoviti i služe kao svojevrsne pauze u čitanju. Autor tih tekstova nepoznat je do kasnijih stranica. Riječ je o Borisu Gali, koji je Tinov rođak. Za objasniti tu priču, potrebno je reći kako Tin bježanjem iz sela nije pobjegao od svoje mnogobrojne obitelji. Naime, svaki put kad bi netko sa sela (pa makar bilo riječ samo o poznaniku) došao u Zagreb, imao bi njegov broj i tražio ga uslugu. A Tin je takav tip osobe da ne zna odbiti ljude, baš suprotno, prije će se založiti za njih nego za sebe. To ga je dovelo u situaciju s Borisom, kojemu je našao posao izvjestitelja iz Iraka. Vidio je da nešto s njim nije u redu, ali ipak mu je odlučio dati priliku i dobio hrpu tekstova u kojima je sve nabacano i nepovezano. Zbog toga, on je primoran smišljati sasvim nove tekstove koristeći vijesti. No, to nije najveći problem – Boris mu se već par dana ne javlja i Tina je strah da je nestao.
Uz obitelj, važan dio Tinova života je i Markatović, prijatelj iz mladenačkih dana koji mu više komplicira život nego što mu ga uljepšava. Tu je i cijela redakcija koja se sastoji od najrazličitijih likova.
Sve zajedno, ovaj roman predstavlja jedno klupko problema u koje vas uvlači. Od ljubavnih, do onih rodbinskih, prijateljskih i novinarskih. To su problemi koji muče glavne likove, ali su i dio naše svakodnevnice. Svaki čitatelj je imao ili ima barem jedan od njih – dosadnu rodbinu, klimavu vezu, naporan posao… Da nema humora, nakon zadnje stranice definitivno bi uronili u depresiju. Lako se čita, a najprivlačnije u njemu je to što ćete u likovima zasigurno prepoznati nekoga od svoje rodbine, prijatelja ili čak sebe.
Roman ostavlja jak dojam nakon što se pročita, ali pitanje je koliko dugo će taj dojam trajati. Jer iako je zanimljiv, iako vas uvlači u priču i tjera da ga pročitate zadnje stranice, opet mu nedostaje ono nešto efektno, po čemu bi se izdvojio od ostalih romana i natjerao da ga pamtite i godinama nakon što ste ga pročitali. Možda ga baš to što je tema bliska nama čini običnim – dakle, to mu je i plus i minus.
Svakako, ne može škoditi da uz stalnu tiraniju stranih naslova uzmete u ruke i jedno domaće djelo koje je napisao Robert Perišić. Radi se o svestranom autoru – objavio je knjige kratkih priča “Možeš pljunuti onoga tko bude pisao za nas”, “Užas i veliki troškovi” i knjigu poezije “Dvorac Amerika”. Uz to, autor je drame “Kultura u pregrađu” i scenarija za dugometražni igrani film “Sto minuta slave”. Bio je glavni urednik kulturnih časopisa Godine i Godine nove, a redovitu književnokritičku kolumnu objavljuje u tjedniku Globus.
Podijeli na Facebook
