Kad god se povede razgovor o omiljenim likovima iz književnosti, volim, uz misteriozan smiješak, pustiti sugovornike da pogađaju tko drži istaknuto mjesto u lepezi meni simpatičnih književnih junaka.

Dok će mlađa ženska populacija invarijantno zavrištati, uz obilato curenje sline, da se radi o Edwardu Cullenu ili Jacobu Blacku, stariji će špekulirati da se radi o kapetanu Siniši ili nekom drugom visokom, crnom, strojnom momku iz pera Marije Jurić Zagorke. Pronicljiviji će pokušati favorita probirati među demonskim junacima neprikosnovenih klasika M. Lj. Ljermontova i G. G. Byrona. Malotko bi se uopće sjetio potražiti meni srcu priraslog karaktera u - životinjskom carstvu.

Riječ je Francisu, protagonistu romana Felidae, kod nas relativno nepoznatog autora Akifa Pirinçcija. Često je dvojbeno uzeti na čitanje neetabliranog pisca, pogotovo skepticima. Međutim, pozitivno iznenađenje pri čitanju djela je tim veće! U ovom slučaju se rizik mnogostruko isplatio, jer su rijetke pojave da neki nasumce odabrani roman oduševi svojom originalnosti, zakučastosti, vickastim, ali pitkim stilom te nemogućnosti da se ukalupi u neki žanr. Jer taj hibrid misterije i horora, svojevrsni metatriler, je možda najbolje opisan svojim podnaslovom u engleskom izdanju: “a novel of cats and murder”. Priča se vrti upravo oko ta dva ključna pojma, sintetizirajući ih u neviđenu spregu čiji je rezultat jedan na trenutke zastrašujuć, ali uvijek nevjerojatno zabavan page turner.

Njegov narator je Francis, pametni i iskričavi mačak koji se zajedno sa svojim vlasnikom Gustavom doseljava u novu kuću, smještenu u elitnoj četvrti nekog neimenovanog grada. Već po samom dolasku Francis zamjećuje, blago rečeno, neobične stvari koji mu posve skreću misli od aklimatizacije, a to su tjelesa brutalno ubijenih mačaka na koja nailazi na najrazličitijim lokacijama. Odvažan, promćuran i znatiželjan kakav jest, Francis se baca u rješavanje te zagonetke uz pomoć novih prijatelja - prekaljenog Modrobradog i Pascala, starog mačka koji je mozak cijelog kvarta. Na svom putu u kojem samo iskaču trupla, Francis stječe nove rivale, uči o strukturi mačje zajednice na novom području, otkriva svoj informatički talent, i najgore od svega, proživljava krajnje jezive događaje i još jezivija otkrića.

Premda osnovna fabula izgleda jednostavno, postoje brojne epizode koje se isprepliću i na kraju kongruentno slažu u skladnu cjelinu, čineći cijeli roman pametno osmišljenom i uvjerljivom misterijom gdje će se uživljenom čitatelju lediti krv u žilama, dok se istovremeno previja od histeričnog smijeha. A nemoguće je ne biti uživljen kad sve gledamo kroz Francisove oči!

Upravo to je neupitni forte romana. Kvocijenta inteligencije kojeg se ne bi posramio ni Einstein, rafiniranog ukusa, taj bonvivan u mačjem tijelu nije ni u jednom trenutku neuvjerljiv. Dapače, da nema displeja agilnosti i sporadičnih komentara o njegovoj čudesnoj mačjoj fiziologiji, ne bi se uopće primijetilo da Francis nije čovjek. (Čim se prihvati činjenica da su u romanu mačke glavni likovi koji međusobno razgovaraju, umuju, kuju planove, provode istrage i rade na računalu, jedva da se i primjećuje da je pisac dobrano prešao granice žanra i upao u domenu optimiziranih basni.)

A nije ni dosadan. Izrazito inteligentan i elokventan, u specifičnom stilu komentira sve svoje zgode i nezgode, smrtne opasnosti, sitne brige i defile neobičnih likova koji prolaze njegovim životom. Njegova živahna naracija, protkana bezbrojnim dosjetkama koje producira u svim ugodnim, neugodnim i opasnim trenucima, čini ovu mračnu priču tako privlačnom.

Ništa ne izmiče Francisovom oštrom oku i britkom jeziku, kojim kritizira sve i svakoga, a naročito gorespomenutu plejadu likova. Budući da romanom dominiraju mačke kao većinski likovi, Francis susreće mnoštvo mačjih karaktera, koji variraju od zanimljivih (poput Modrobradog, Francisovog prvog prijatelja i pomoćnika u istrazi, te starog Pascala, s kojim se Francis toliko zbližio kroz zajedničko učenje i promišljanje da ga je počeo doživljavati kao kombinaciju oca i prijatelja) do skroz-naskroz bizarnih (kao što je otac Joker, vođa mačje religijske zajednice!).

U tome svemu “otvarači konzervi” (ljudi u mačjem žargonu) imaju ulogu comic reliefa. Plastičan primjer toga je Francisov vlasnik Gustav, povjesničar umjetnosti koji za preživljavanje komponira senzacionalističke pisanije u petparačkim časopisima. To je čovječuljak srednjih godina s pripadnom krizom, koji je toliko običan i bezličan da uz smijeh gotovo izaziva sažaljenje, kako u Francisu, tako i u čitatelju. Pa ipak, unatoč njegovoj patetičnosti, Francis ima iskreni osjećaj privrženosti prema tom tipusu.

Isto se ne može reći za Archieja, Gustavova najboljeg prijatelja, ljubitelja najnovijih trendova. Koliko god se Francis divio njegovoj kompetenciji renovatora, ipak prezire tu parodiju od čovjeka, te koristi svaku priliku da se, makar u sebi, naruga njegovoj plitkosti.
Uistinu, on ironizira sve volatilno, ima sklonost filozofiji i počesto analizira tuđe i svoje postupke u potrazi za odgovorima na temeljna pitanja o kojima bi trebali razmišljati i - ljudi.

Francisove misli o zlu, krivnji, oprostu, prihvaćanju, religiji su oštroumne i na prvi pogled nespojive kako s njegovom hladnokrvnom fasadom coolera, tako i s brzim tempom kojim hita radnja ove iznimno napete knjige. Pa ipak, piščevi suptilni pokušaji da djelu da alegorijski ton itekako uspijevaju, na momente u čitatelju izazivajući analogije s klasicima “Životnjska farma” i, možda nevjerojatno, “Germinal”.

Samim tim što jedan mačak razmišlja o etičkim temama i dilemama (što se ne bi moglo reći za ljude koji se pojavljuju u romanu!) jasno se očituje autorovo ironiziranje ljudskog roda, tih neharnika koji u knjizi nastavljaju dalje, posve slijepi, nesvjesni što se događa u, njima inferiornijim, bićima koje oni drže za kućne ljubimce.

No, i bez traženja dubljeg smisla i pritajenih ambigviteta, roman osvaja svojim nikad prestajućim zaokretima obojenim gotičkim tonovima, širokim dijapazonom neobičnih likova te, zadnje ali ne najmanje važno, Francisovom izgrađenosti kao osobe. Potonje nipošto nije oksimoron!

Roman o bonvivanu u mačjem tijelu, s nosom za zločin i kvocijentom inteligencije kojeg se ne bi posramio ni Einstein