Neka vrsta milosti
Roman o četiri žene koje u vrijeme ropstva grade modernu Ameriku
Damir Roso
Naša ocjena:
Jeste li se ikad zapitali kako bi bilo živjeti u koži ljudskog bića koje nikad nije okusilo slobodu, koje je uvijek bilo nečije vlasništvo, poput kaputa ili para cipela? Američka nobelovka (1993.) Toni Morrison, inače Afroamerikanka, daje nam u ovom kratkom romanu izvanredan prikaz ljudskosti i unutarnjeg života onih koji su bili obespravljeni u svakom pogledu i na svaki mogući način.
Ovo je također priča o ženama koje su podnijele najveći teret u izgradnji moderne Amerike. Četiri ženska lika, svaka na svoj način, predstavljaju one koje su u toj novoj, djevičanskoj, surovoj zemlji, u nama nezamislivim uvjetima i okolnostima, stvarale ognjište, dom i život.
Lina, Mesalina, Indijanka, silom odvojena od svoga naroda i prisiljena na život među bijelcima, Europcima, kako ih zove, ljudima njoj čudna izgleda i još čudnijeg ponašanja. Ona je najstaloženiji lik, pomirena s prirodom i ulogom koja joj je dodijeljena. Lina, kao i njeni sunarodnjaci, shvaća prirodu i divljinu, jer je i sama dio nje; prototip ženskog plemenitog divljaka. No, ona definitivno nije “divljakinja”, nego stup male ženske zajednice, i kao takva u maloj crkinji, jednom od likova, pronalazi dijete koje nikad nije imala te je uzima u zaštitu. No, možemo li zaštititi nekoga od njega samog?
Rebekka, “Gospođa”, tipična žena svoga vremena, “stvorena” je da rađa i bude potpora svom gospodaru-mužu. Žena je kojoj su suprug i djeca glavni ili jedini razlog za život. Dolazi iz “stare domovine” kako bi se udala za čovjeka kojeg nikad nije srela, tjerana naravno bijednim životom kojeg ostavlja iza sebe. Dok putuje u potpalublju u društvu bludnica i kažnjenica ne osjeća preveliku nadu. Ipak, učinit će joj se da joj se sreća prvi put osmjehnula, no sreća u novoj zemlji nije duga vijeka.
Tuga je siroče, čije ime najbolje opisuje njezinu sudbinu. Zatvorena u svoj svijet, dragovoljno se odrekavši govora, ona gradi zid oko sebe, zid šutnje kao zaštitnu barijeru od vanjskoga svijeta, svjesna od djetinjstva surovosti života. Za druge tupa i spora, sebi dovoljna s izgrađenim unutarnjim životom koji se manifestira svakodnevnom bezglasnom komunikacijom s “Blizankom” - izmišljenim, a opet njoj stvarnim likom, možda stvarnijim od živih ljudi iz njenog okruženja.
I na kraju ona! Florens, “s rukama ropkinje i stopalima portugalske dame”. Šesnaestogodišnja ropkinja koja čak nije niti prodana kao ostali, već je trampljena, gurnuta je u ruke novog, nevoljkog vlasnika kao dio otplate staroga duga. Crna djevojka koja zna pisati svojim od rada ogrubjelim rukama, a na sitnim stopalima nosi svoje najveće blago, stare gospođine cipele. Ona koja je u stalnoj potrazi za bilo čijim prihvaćanjem i odobravanjem, koja nalazi ili misli da je našla ljubav u oslobođenom robu “Kovaču”, koji je došao “Gospodinu” napraviti željeznu ogradu. Florans koja otkriva bol i razočarenje i napokon shvaća svoju “minha mae” (majku) i njezine razloge.
“Neka vrsta milosti” brojem je stranica minijaturan roman (158 str.), no baš zbog toga talent Toni Morrison je neosporiv i tako izražajan da dopire kristalno jasno do svakog čitatelja. U tako malenom djelu sažeta je sva bol generacija žena koje nisu imale pravo na svoj život. Pravo na osobnu slobodu, slobodu kretanja, izbora partnera, pravo na vjeru, pravo na svoje tijelo, na sve ono što se danas uzima zdravo za gotovo, one nisu imale. Imale su samo nadu i za nju su se, poput Florens, grčevito držale.
Pročitajte ovaj roman iz više razloga. Pročitajte ga ako volite djela s porukom koja vas tjera na razmišljanje. Pročitajte ga ako volite priče s lirskim rečenicama, koje vas tjeraju da ih ponovo iščitavate, jer tako ponovno uživate u svakoj napisanoj riječi. Pročitajte ga makar iz razloga da provjerite je li autorica doista zaslužila Nobelelovu nagradu te, već davne 1993. godine.
Podijeli na Facebook
