Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, američki je pisac T.C. Boyle uselio u kuću u Montecitu u Kaliforniji. Kuća, koja je dobila ime po svom prvom vlasniku: George G. Stewart House, bila bi samo jedna u nizu lijepih građevina, da nije postojala bitna činjenica. Naime, tu je kuću davne 1909. godine projektirao intrigantni američki arhitekt i vizionar Frank Lloyd Wright (1867-1959). Prema riječima samog pisca, kad je kupio kuću, on nije puno znao o životu legendarnog arhitekta, te je krenuo u svojevrsno istraživanje. I da, pokazalo se da je “otac“ Guggenheim muzeja (1959) u New Yorku i legendarne kuće Fallingwater (1936), kao i oko 500 drugih izgrađenih građevina bio izuzetno osebujna, po mnogočemu bizarna i nadasve interesantna osoba. T.C. Boyle jednostavno je morao o njemu napisati roman. To je i učinio.

Roman “Žene“, baziran na povijesnim činjenicama, duboka je, kompleksna i nadasve zanimljiva priča o životu F. L. Wrighta i njegovom specifičnom odnosu s četiri žene. Narator romana je japanski šegrt, student arhitekture Tadashi Sato. On dolazi na Taliesin, veliko Wrightovo imanje, kako bi s ostalim šegrtima dobio priliku raditi rame uz rame s genijalnim arhitektom. Kako će se kasnije pokazati, Sato je puno bolje i temeljitije naučio guliti krumpire, prati posuđe i biti pomoćni fizički radnik, nego što je naučio tajne genijalnog arhitekta, zbog kojih je i prihvatio zvanje njegova šegrta. Naime, gomila šegrta, koja je živjela na Taliesinu, u nadi da će od velikog arhitekta pokupiti vrijedno znanje, njemu je zapravo služila kao besplatna radna snaga.

U romanu “Žene“ pojavljuju se četiri Wrightove žene. Catherine Tobin Wright (1871-1959), Kitty, bila je njegova prva supruga, koja mu je rodila šestoro djece. Martha Borthwick Cheney (1869-1914), Mamah, bila je ljubavnica s kojom je živio, dok je bio u prvom braku. Maude Miriam Noel Wright (1869-1930) bila mu je najprije ljubavnica, a zatim su kratko bili i u braku. Dok je s njom još bio u braku, započeo je vezu s Olgivannom, Olgom, Lazovich Hinzenburg (1898-1985), plesačicom petrogradskog baleta, inače ženom crnogorskog podrijetla. Ona mu je postala treća, ujedno i posljednja supruga.

Ovaj je roman podijeljen u tri dijela, a počinje od posljednje supruge Olgivanne, i završava s Wrightovom ljubavnicom i srodnom dušom, Mamah. Onako kako je prva supruga Kitty prošla u životu, tako je prošla i u romanu. Naime, Wright ju nije posebno doživljavao, smatrao je da ju je nadrastao i bila mu je zapravo smetnja. Logično bi bilo, s obzirom na postojanje četiri žene u životu ovog velikog arhitekta, da se roman sastoji od četiri dijela. No, ne postoji četvrti dio romana, koji bi bio posvećen samo prvoj supruzi Kitty. Ona se usputno provlači kroz ostale dijelove, ponajviše kroz treći dio, i to u kontekstu ogorčene žene, čiji muž živi s ljubavnicom.

Sve su Wrightove žene odlično opisane. Zanimljive su. Kako one same, tako i njihove životne priče. Ali ipak je najbolje opisana Wrightova druga supruga, osebujna južnjačka ljepotica Miriam. Bila je rasna i obrazovana žena s istančanim stilom odijevanja, uvijek u središtu pozornosti. Istovremeno je bila i ovisnica o morfinu i neurotična luđakinja, koja je beskrajno zagorčavala život Wrightu i Olgivanni. Miriam je suverena vladarica ovog romana. Njezina je životna priča daleko najinteresantnija, bez obzira na to što se, uslijed ovisnosti o morfinu (ili možda baš zbog toga), pretvorila u ženu bez kontrole nad svojim postupcima. Kako sam pisac priznaje, Miriam dominira romanom zato što je, istražujući i pišući, otkrio koliko je zanimljivo biti u njezinoj glavi.

Drugi dio romana posvećen je samom početku ljubavne veze između Miriam i Wrighta, njihovoj strastvenoj i pomalo divljoj vezi. Njihov je odnos bio jedan od onih strastveno razarajućih odnosa. Zapravo u potpunosti poremećen odnos, kojeg ste svjesni, a usprkos tome ga se ne možete riješiti. Odlično je opisana ta beskrajna ljubav, a istovremeno i nevjerojatni Miriamini ispadi ljubomore, njezina posesivnost, mržnja i nerazumijevanje...

Naravno, u sva tri dijela romana prisutan je i Frank Lloyd Wright. Pisac ga opisuje kao čovjeka koji griješi, poput svih nas, bez uljepšavanja i idealiziranja. On je definitivno bio neobičan čovjek. Ekscentričan i kontroverzan. Kako u arhitekturi, tako i u privatnom životu. Prilično sebičan, egocentričan i škrt, vječno na rubu bankrota i prevare...

“Oduvijek je samoga sebe smatrao genijalnim likom, blistavim i iskričavim, jednim od onih ljudi kojima je dovoljno da se pojave u prostoriji i poboljšaju raspoloženje svih ondje prisutnih...“ Uostalom, on je sam izjavio: “Rano tijekom života morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti; arogancija mi je draža.“

Pisac nam glavnog junaka opisuje na temelju svojih saznanja o prizmi, kroz koju su ga gledale njegove žene (što nije baš uvijek bilo lijepo), te njegovi šegrti i poslovni partneri. Primjerice, poslije ljubavi koju je osjećala, Miriam o njemu kaže da je “najpotkupljivija, prljava i nesnošljiva kukavica koju je upoznala – razbludnik, pohotan do srži...“

Boyle je težište ovoga romana usmjerio na kompleksne, zamršene i po mnogočemu nesvakidašnje odnose među likovima. Wright i njegove žene kreću se u beskrajnom vrtlogu između “voli - ne voli - mrzi“. Strastvene se ljubavi u trenu pretvaraju u strastvenu mržnju, pri čemu Wright zapravo neočekivano dobro balansira između svojih žena. Njegova neopterećenost je izvrsno prikazana duhovitom ilustracijom omota romana, gdje on s balkona kuće Fallingwater promatra svoje četiri žene, koje su do pasa u vodi. U stvarnom životu, voda im je, uz takvog ekscentrika, vjerojatno često bila i do grla...

Roman “Žene“ rezultat je podrobnog i temeljitog Boyleovog istraživanja privatnog i poslovnog života Franka Lloyda Wrighta. Pri tome se služio raznoraznim biografijama i novinskim člancima a, kako i sam priznaje, razmišljanja likova i razlozi nekih njihovih postupaka, plod su njegove mašte. Upravo zbog činjenice da je to istraživanje proveo vrlo temeljito, roman je doista dojmljiv, uvjerljiv i autentičan.

Život slavnoga arhitekta u mnogočemu je bio nalik na “sapunicu“. Boyle nam namjerno u ovom romanu servira pomalo “sapuničarsku“ notu. I to mu nikako ne oduzima šarm. Dapače, to pridonosi njegovoj upečatljivosti. Jedini problem ovog romana jest njegova opsežnost. Jednako bi bio upečatljiv i da je nekih 150 stranica kraći. Jer, kad čitate o Miriaminim ispadima i njezinom slomu živaca na 35 stranica, stvarno već i vi dobijete lagani slom živaca...

Ipak, ova romansirana biografija jednog od najznačajnijih arhitekata, i općenito jedne od najzanimljivijih ličnosti prošloga stoljeća, pruža vam ispriku da zanemarite taj mali nedostatak. Iako je radnja smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, i danas je njegova tematika aktualna. Stilski besprijekoran roman “Žene“ svakako se izdvaja iz mora osrednje literature.

U svakom slučaju, zanima li vas arhitektura ili ste za nju potpuno nezainteresirani, ovaj roman treba pročitati. Poslije njega ćete biti bolje i jasnije upućeni u svijet jednog genijalca, koji je većinu svojih vizija pretvorio u znamenite građevine. One ostavljaju njegov trag i dan danas. Ako uhvatite nekoliko dana godišnjeg odmora, krenite na put s Frankom Lloydom Wrightom i njegove četiri žene. Iako je vjerojatnost da ćete useliti u neku od njegovih 500 znamenitih građevina minimalna, poslije ove knjige sva njegova genijalna djela postat će na neki način “vaša“...

Roman o četiri žene, samoživom arhitektu i strastvenim ljubavima koje se lako pretvaraju u strasnu mržnju