Prvo što bi trebali znati kad primite u ruke ovu knjigu jest koliko ste zapravo sretni, jer umalo da nije bila zauvijek izgubljena. Naime, pjesnik Semezdin Mehmedinović ovaj zapis je sredinom devedesetih godina pohranio na floppy disketu, a kako su se računala, koja su mogla čitati s te diskete uskoro prestala upotrebljavati, zapis je bio nedostupan desetak godina. Sasvim slučajno se pojavila mogućnost presnimavanja teksta sa stare diskete, a time i naša sreća da, u konačnici, čitamo ovo iznimno djelo.

Riječ je o “nenamjernom dnevniku selidbe” Mehmedinovića i njegove obitelji iz Sarajeva, preko Praga, Zagreba, Phoenixa, New Yorka, do Washingtona D.C. gdje se najzad zaustavio. Ovaj “dnevnik” nastajao je od kolovoza 1995. godine do kolovoza 1996. godine.

“Ruski kompjuter” opisuje vrijeme pred sam kraj rata u Sarajevu i ono što se događalo u gradu, čiju je čitavu opsadu Mehmedinovć proživio, arheološkim rječnikom, in situ, dakle u samom srcu nesretnih događaja. Sasvim usputno, onako više za sebe, spominje razrušenost grada, smrt, glad, prijetelje koji žive u različitim (ne)uvjetima, a tako i umiru.

Pisac, po završetku rata, odlučuje otići, odlazak je za njega, prije svega “potraga za novim mjestom, koje ću prepoznati kao svoje”. S obzirom na gotovo tri godine opsade, na grad, kojem je rušenje zauvijek promijenilo opis, na činjenicu da je u telefonskom imeniku “više imena mrtvih od imena živih ljudi”, sasvim je razumljiva njegova želja za odlaskom.

Mehmedinovićeva odiseja započinje Pragom, za kojeg kaže: “Malo je reći da je lijep. S velikim zadovoljstvom ga zagledam i istražujem, toliko da mi smeta društvo ljudi”. Put ga dalje vodi u Zagreb, “ohol grad. Ima veliku rijeku, ali se prema njoj odnosi kao da ona ne postoji. Pušta je da teče na periferiji, neprisutna, nezainteresiran za njezinu vodu”.

Amerika, koja se zacijelo za vrijeme krvave opsade činila nedostižnom, prestaje to biti, jednom kad konačno dospijeva u nju. Dolazak u Phoenix je, kako Mehmedinović povjerava, prelazak u “drugi, različit i (hoću da vjerujem) bolji” svijet. Najzad se, okrznuvši New York, zaustavlja u Washingtonu DC. “Preseliti se iz Phoenixa u D.C., to znači biti za tri sata bliže Sarajevu. To bi bio prvi korak u povratku kući.”

Kroz potragu za novim mjestom, u kojem bi nastavio koliko toliko normalan život, Mehmedinović vrlo zorno dočarava i činjenicu da je on sam, kao i njegov grad, ratom nepovratno izmijenjen. On je svjestan svoje promjene, kako slikovito kaže “rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj meni današnjem”. Pisac otkriva svoju izgubljenost, svjestan da bi trebao ponovno svladati umijeće življenja. Gradovi u koje dolazi, a svakim gradom je sve dalje i dalje od Sarajeva, za njega čine nov, nepoznat, strani svijet, a on je, kako sam kaže “u svakom stranom svijetu prekobrojan”. Pisac sebi postavlja brojna pitanja, pitanja koja čine bit čovjekovog života, pokušava pronaći odgovore na njih. I upravo tako nastaje ova knjiga. U jednom turbulentnom životnom periodu, kroz nastojanje pisca da ponovno pronađe i spozna samoga sebe.

Nakon svih tih putovanja, nakon svih poteškoća, jedna od posljednjih rečenica u knjizi je upravo bolno tragična: “Moj problem nije to što sam otišao, već što teško podnosim svijet u koji sam došao. A to je zbog toga što zazirem od njega, a zazirem zato što se u njemu ne osjećam dovoljno živim”. Ne poznajem osobno pisca, samim time mu ne želim stavljati riječi u usta, ali jednostavno ne mogu, a da ne prepoznam svu tugu i razočaranost datim trenutkom u njegovu životu. Mogu se samo nadati da takvi trenuci ne traju vječno...

Mehmedinović je napisao fragmentarnu, intimnu, nadasve osobnu knjigu. To je djelo, brojem stranica neveliko, ali brojem emocija veliko poput enciklopedije. S obzirom na dnevnički karakter i na činjenicu da to nije pisao s namjerom objavljivanja, ona je toliko intimna i iskrena da to ponekad zaboli. Pisac svoj unutarnji svijet oštro i vrlo precizno secira, on je jasno i otvoreno iznio svoje strahove, nadanja, izgubljenost u svijetu, koji mu je posve stran. Njemu je svuda isto, jer svud sa sobom nosi poslijeratnu bol. Podastire nam duboku i bolnu potragu za životnim rješenjima, za boljim sutra, za izgubljenom ljepotom življenja.

Duboko osobna, ova priča istovremeno nadilazi specifičnosti mjesta, ljudi i vremena o kojima govori, te odašilje univerzalnu poruku. U Mehmedinovićevoj se priči zasigurno mogu prepoznati, na žalost, (preko)brojni neznani nam ljudi, koji dijele slična nadanja, strahove, sličnu potragu za boljim i sretnijim životom. Jer ovdje je riječ o poslijeratnoj generaciji, a ona uvijek ima stanovite sličnosti, kako ovdje kod nas na brdovitom Balkanu, tako i drugdje, u drugim prostorima i vremenima povijesti.

Ova knjiga nije rezultat fikcije, već nečega što je pisac duboko i bolno proživio, te je tu emociju vrlo uspješno prenio i na nas, od kojih mnoge rat, srećom, nije dotakao. Iako se u pozadini priče jasno nazire rat, ovo nije knjiga o ratu, već o njegovim ružnim, bolnim i neizbježnim posljedicama.

Mehmedinović je pjesnik, tako da su njegove rečenice poetične i dirljive, ali ponekad, s razlogom, brutalne i okrutne. Ovo je zapravo, jedna od onih knjiga koje valja imati na svojoj polici i kojoj se uvijek iznova možete vraćati. Nju ćete prelistavati svako toliko, čak ćete i učiniti taj neoprostiv grijeh pa podcrtati poneke dijelove i rečenice. Moj je primjerak bio iz knjižnice pa sam se teškom mukom suzdržavala da ne posegnem za olovkom...

Zazirem od ratne tematike, vjerojatno zato što sam gorljivi pacifist. Ali sam upravo očarana književnošću koja govori o posljedicama rata, još tamo od Hemingwaya i njegove izgubljene poslijeratne generacije, koju je tako uspješno opisivao u svojim romanima. Zato me očarao i “Ruski kompjuter”. On je podsjetnik svima nama, a posebno onima koji imaju moć donositi globalno bitne odluke, zašto nikada, ali baš nikada ne bismo smjeli nasjesti toj prevari careva, diktatora i moćnika, zvanoj rat. Rat će, prije ili kasnije, proći, pucnjevi će utihnuti, zgrade će se ponovno izgraditi, polja razminirati, ali posljedice, koje je rat stvorio u ljudskoj duši nemaju lijeka i poput kofera ih nosite sa sobom gdje god pošli.

Roman o čovjeku čiji problem nije to što je otišao, već što teško podnosi svijet u koji je došao