“Pred šumskim dverima iznenađeni svjetski čovjek prisiljen je odreći se gradskih mjerila za veliko i malo, mudro i budalasto. Naprtnjača običaja sklizne mu s ramena čim zakorači u ove predjele. Ovdje je svetost koja posramljuje naše religije i zbilja koja opovrgava naše junake. Ovdje pronalazimo Prirodu kao okolnost što zasjenjuje sve druge okolnosti i sudi poput božanstva svim ljudima koji se pojave pred njom.” Tako je u svojem eseju “O prirodi” zapisao Ralph Waldo Emerson, a tim citatom počinje treći ili četvrti – ovisno o tome hoćemo li uvažiti ili ignorirati njegovo odbijanje autorstva nad prvom, mladenačkom knjigom “Nothing But the Night” (1948) – roman ponovno otkrivenog američkog klasika Johna Williamsa.

“Krvnikov Prijelaz” (Fraktura, 2019.), opet u iznimnom prijevodu Patricije Horvat, kojim potvrđuje da je jedna od naših najboljih prevoditeljica, žanrovski je vestern, utoliko što udovoljava glavnim odrednicama – imamo geografsku odrednicu Divljeg zapada, kauboje/lovce/derače koža, “američki duh” i njegove projekcije individualizma na prostor, Indijanci su uglavnom potamanjeni, ostali su još samo bizoni, a i oni neće dugo. I naravno, imamo divljinu, njezin pokušaj osvajanja i podčinjavanja čovjeku, osim što u Williamsovu romanu to ne uspije, pa je time “Krvnikov Prijelaz” ustvari rastvaranje žanra, anti-vestern, kao što se i Emersonov transcendentalizam – obećanje da se dobro, istinito i lijepo može pronaći samo u prirodi – pretvara u pokolj. Priroda jest božanstvo što sudi drugima, ali “okrutno”; možda se može kultivirati ali se ne može humanizirati, divljina nema empatiju na jednak način na koji je ne može imati snijeg ili glad.

“Krvnikov prijelaz”, kako pronicljivo u pogovoru zapisuje bivša Williamsova studentica, danas i sama profesorica i književnica Michelle Latiolais, govori o žutokljuncu u potrazi za onim što je pročitao o divljini. Will Andrews ima dvadeset tri godine, sedamdesetih godina 19. stoljeća napušta udoban život u rodnom Bostonu i studij na Harvardu, i dolazi u izmišljeni gradić Krvnikov Prijelaz u potrazi za prije spomenutom Emersonovom dobrotom, istinom i ljepotom. Andrews to ne kaže tim riječima, ustvari malo što uopće u romanu kaže artikulirano ili promišljeno, uglavnom su to apstraktne slutnje koje izmiču smislu i riječima pa bi se čitatelj, da slijedi autorov ironičan odmak od postulata dobrote i ljepote (divljine), mogao zapitati što je taj student uopće studirao.

Napominjem to zato što bi dosadašnjem čitatelju Williamsovih romana, “Stonera” i “Augusta” (koji je na hrvatski, sve u izdanju Frakture, također prevela Patricija Horvat), “Krvnikov Prijelaz” mogao biti razočaranje: ako očekujete akademski roman koji nosi snažan, promišljen lik sveučilišnog profesora, ili epistolarnu biografiju osnivača Rimskog Carstva, poput “Augusta”, toga ovdje nema, a nema najviše zato što glavni junak “Prijelaza” ni po čemu nije dojmljiv lik. To je zato što glavni junak “Krvnikova Prijelaza” ustvari i nije Will Andrews, nego Emersonova divlja Priroda: ona jedina izlazi kao pobjednik u ovoj dekonstrukciji žanra. U tom smislu je “Krvnikov Prijelaz” doista možda najbolji ikad napisani vestern.

Kratko na početku romana čitatelj očekuje da bi “Prijelaz” mogao prerasti u spoznajni, da ne kažem duhovni bildungsroman: imamo žutokljunca koji je u divljinu pošao naći riječi za osjećaje koje na studiju nije do kraja domislio čitajući. Nedostaje mu iskustvo, naravno. Jedno je pobjeći u šumu iza fakulteta pa udisati tišinu i čist zrak; sasvim je drukčije zaći u pustaru gdje je Williams za svoje junake, i čitatelja, zaustavio vrijeme: neprestano se kreću, ali zapravo nikamo ne stižu, divljina ih je nokautirala, sve što naš ljudski junak uspije do kraja romana shvatiti jest da je osjet koji je pokušavao imenovati, i nečim napuniti, ustvari ništavilo. Ništa nije o sebi otkrio, samo ga je samljelo. No, da ne sudim prestrogo, i to je početak: Will Andrews tek je u dvadesetima, stigne još puno puta pogriješiti; ionako se do spoznaje kreće tako da se najprije prepozna tama. U tom smislu, da se čitatelj pretjerano ne razočara, najbolje bi bilo da krene od “Krvnikova Prijelaza” pa nastavi sa “Stonerom” i “Augustom”, kako su kronološki i nastajali. Tako bi spoznaju, koju priželjkuje u “Prijelazu”, dočekao u zrelosti Stonera i Augusta, iako ni oni nisu bili pošteđeni grabeža ništavila.

Andrews u Krvnikov Prijelaz stigne s očevim pismom u džepu: uputio ga je na starog znanca McDonalda koji je u međuvremenu postao trgovac bizonskim kožama, pomodnim novitetom od kojeg se izrađuju kaputi, iako se smrad bizona iz koža zapravo nikad ne uspije sasvim istjerati. McDonald mladiću odmah ponudi posao, treba mu netko da mu vodi knjige, ali ne treba podcjenjivati čovjekovu čežnju za samouništenjem; kako bi ona uopće mogla parirati sigurnosti za pisaćim stolom.

Prepoznavši u Andrewsu vlastitu budalastost, McDonald ga upućuje na Millera, iskusnog lovca na bizone, koji već godinama čeka na naivca koji će financirati njegov put u dolinu u planinama na koju je slučajno naletio prije desetak godina i tamo otkrio nepregledno krdo bizona s najkvalitetnijom kožom. Kao da ih je našao na cesti, a ne naslijedio od pokojna strica (a možda je to ustvari isto), Andrews odmah vadi pare i njih dvojica počinju planirati put u društvu jedinog ženskog lika, kurve Francine, nužnog elementa ekonomije (“...jer muškarac mora imat još nešto osim cuge i hrane na što će potrošit novac i radi čega će doć natrag u grad nakon što ode u divljinu”), što s čežnjom gleda u Andrewsove mekane ruke i karakter, priželjkujući da mladić s njom provede zadnje dane prije puta jer “vratit ćeš se, al nećeš bit isti”. Na putu im se pridružuju jednoruki alkoholičar Charley Hoge i derač Fred Schneider koji bi Andrewsa trebao poučiti kako da bizonima, nakon što ih Miller ubije, odere kožu.

Put do doline je golgota, ispresijecana žeđu; divljina prirode ipak ima svojeg ljudskog pandana, divljinu u Milleru, koji sumanuto, preko pustare, vodi malu karavanu sastavljenu od ljudi, volova i konja. U njemu je utjelovljen i američki duh i onaj nagon za (samo)uništenjem, samo naoko paradoksalno Miller je najljudskiji lik, u svom primitivnom nagnuću da se može postojati samo tako da se (drugoga) podčini. U dolini, nakon tjedana putovanja, napokon: pet tisuća grla mirno pase. Miller vadi puške i počinje klanje.

Tih četrdesetak stranica – i ono što će uslijediti – najdojmljiviji je dio romana, povijest ubojitog ljudskog roda sapeta u jednoj, gotovo mitskoj dolini: kako bizon za bizonom pada u travu i krv, briše se gotovo idilična ljepota i zajedništvo muškaraca. Andrews, Hoge i Schneider shvaćaju da Miller nema namjeru napustiti dolinu sve dok mrtav ne padne i posljednji bizon. No priroda, podsjećam, nema empatije, ništa više milosrđa nego što bi se moglo očekivati od, primjerice, snježne mećave.

U kolektivnom ljudskom imaginariju priroda je nerijetko ravna Šambali, mističnu kraljevstvu u kojem nas čeka prosvjetljenje, uz uvjet da se uspijemo duboko zagledati u sebe. U zrcalu divljine trebao bi se razotkrivati istinitiji oblik sebe, nepromjenjivo bistvo. “Krvnikov Prijelaz”, kao što mu i naslov kaže, treba čitati kao prijelaz, iz mladića u krvnika što dere kožu bizonu/sebi, bogzna što će ispod naći i hoće li išta naći. John Williams, kao i u “Stoneru” i “Augustu”, ne daje odgovor na to vječno pitanje ljudskog identiteta, iako u potonja dva romana postavlja (književno) bolja pitanja. “Krvnikov Prijelaz” lijepo je napisan, ali meni zaostaje za kasnijim Williamsovim djelima.

Roman o divljini što uporno pobjeđuje čovjeka