Emil ima deset godina i zna računati samo na prste. Stavi ruke pod klupu da nitko ne vidi i broji. Ne zna što će biti kad bude imao jedanaest. "Ne prsta nego godina. Kako onda računati?" Broj jedanaest, iako učiteljica kaže da prsti nemaju veze s računanjem, ipak zna opisati. To su dvije jedinice što stoje jedna uz drugu. Kao dva Emila spuštene glave.
Ne voli jesti kokice. Nikad ne laže. Ne zna prepoznati šalu. Nema prijatelja. Ne može trčati. I uglavnom ne govori.
"Specijalna potreba" Lade Vukić, roman koji je zajedno s romanom Ivice Ivaniševića "Knjiga žalbe" osvojio VBZ-Tisak media nagradu za najbolji neobjavljeni roman u 2016. godini, nije lagano ni vedro štivo. Gotovo ga nisam pročitala. U hrvatskoj zbilji gdje greškom ili, gore, nezainteresiranim nemarom, osobe s invaliditetom preko noći ostanu bez osobnih asistenata, u čijem se glavnom gradu grade fontane umjesto vrtića, djeca iz udaljenih mjesta ostaju bez naknade za prijevoz do škole... činilo mi se da mi ne treba još i priča o djetetu koje nazivaju Emil – debil.
Vidite, ja znam kako izgleda život djeteta kojeg nazivaju debilom. Nije bitno kako. Dovoljno je znati da sam već na prvoj stranici progutala kamen, lijepo mi je sjeo na želudac i po svoj prilici izgledalo je da ću se od njega i utopiti do kraja ovog romana od 242 stranice. Nedestilirana patnja, tako je meni izgledala "Specijalna potreba".
A onda je iz tame izronio glas. I zbog tog glasa sam nastavila čitati, i dobro da jesam, jer književnica Lada Vukić, do jučer meni sasvim nepoznata, dobacila je daleko. Po meni, malo tko se u hrvatskoj književnosti ove godine tom mjestu približio.
Desetogodišnjem Emilu, koji ima samo mamu Marinu, dijagnosticiran je selektivni mutizam. Nije u pitanju nasljedna bolest ili zastoj u razvoju, nego anksiozni poremećaj kod djece. Jednostavnije, Emil osjeća silnu tjeskobu s ljudima koji su mu nepoznati, a često i s onima koji su mu poznati, i u takvim situacijama ne može govoriti. Djeca s mutizmom nisu oni stidljivi mališani koji će mami zabiti glavu u suknju ili se sakriti iza tate kad vide nepoznatu osobu. Ovi će mališani potpuno zanijemiti, iako u njima sve bruji. Kao da između njih i svijeta postoji prozirna, ali čvrsta opna. Riječi ulaze, ali rijetko izlaze.
U školi šutljiv, izložen vječitoj poruzi – pri čemu ga ne štede ni druga djeca, a ni učiteljica Gordana koja razred "terorizira" zadacima od plastelina - Emil se doma s mamom ne može ugasiti. Emil je mamin najdraži, najslađi neserijski kolačić, takva se djeca, kaže ona vječno stisnutoj i hladnoj sestri Zrinki, vole još i više. Pored mame, Emil dvije stvari voli najviše na svijetu – snijeg, koji tako rijetko pada u neimenovanom dalmatinskom gradu, i kutije od cipela koje pobožno skuplja. Osim što ima problema s matematikom, koja mu je preapstraktna, muči se i s rukama i nogama. Prve baš ne slušaju kad treba vezati cipele, druge su kržljave pa zbog njih i mora nositi cipele. Specijalne cipele, ružne i bučne, zbog kojih ga svi gledaju. Emil sanja o tome da jednom dobije patike, da može trčati kao sva druga djeca.
Ali zato Emil izvanredno čuje. Taj trenutak – kad čitatelj u romanu otkrije što sve desetogodišnjak može čuti – pretvara Emila pomalo u superheroja. Sva druga osjetila i vještine za koje je zakinut - što prirodom, što strahom – slila su se u jedno superčulo. Emil, na primjer, "čuje" da je mami pokvaren mehanizam za plakanje, da je poput fontane u dvorištu njihove zgrade iz koje više ne prska voda. Čuje i da učiteljici srce potrči kad pored nje stane Nikola, profesor tjelesnog odgoja. Posebno se iznenadi kad dvaput u tjedan dana svjedoči nečemu što nije čuo nikad prije: da je moguće da u jednom biću tiho, ali radosno kucaju dva srca. Sve to Emil čuje bez da prisloni uho, čuje i da će pasti snijeg, čuje i kad treba zašutjeti, pa i lagati – iako ne zna lagati – jer opasnost vreba.
"Specijalna potreba" napisana je čisto, gotovo školski, jednostavnim rečenicama. Lada Vukić nije stilistica, ili jest, ali je ispravno procijenila da ovo nije roman u kojem se pokazuje raskoš jezika. Priča o Emilu i mami, koja teško zarađuje prodajući božićne ukrase smrznuta na štandu, prvenstveno je priča srca, ali bez patetike; ovdje se superiorno demonstrira raskoš osjećanja, ne samo emocija, nego cjelokupnosti svijeta. Fascinantno je kako je Lada Vukić "pogodila" realnost, osim što nije pogađala. Kako izgleda prosječan život u Hrvatskoj? Ovako. A opet, ništa u ovome romanu nije prosječno, na jednak način na koji "specijalni" Emil nije običan, iako stalno govori da jest.
U toj igri riječi, jedinoj na kojoj ovaj roman počiva, o tome kako se nekoga tko je po sudu većine običan uporno, i uvredljivo zapravo, naziva specijalnim, počiva unutarnji zaplet romana. Emil i mama neprestano udaraju u zidove i "dobre" ljude, koji načelno nisu loši ni bezosjećajni, ali nemaju vremena od vlastitih života pogledati u drugoga. Pa tako učiteljica nema vremena za specijalnog Emila i redovito mu daje utješne dvojke. Neće shvatiti metaforu o mami kao fontani, ni zašto su Emilu asocijacija na zimu leptiri. Školski sustav voli nemaštovitu, marljivu djecu koja štreberski isporučuju – u plastelinu naravno, kako drugačije – uobičajene, mediokritetske slike o svijetu. Neki dan sam, eto, čula priču o djetetu koje je dobilo jedinicu u školi jer na crtežu obitelji nije nacrtalo tatu.
Na rubu suza i smijeha, čitatelj otkriva da Emilu najbolje ide vjeronauk koji ustvari ne pohađa, jer to mama Marina ne želi, ali nemaju kamo s njim dok traje sat, jer je jedini koji ne ide na vjeronauk. Tu apstrakciju – molitve i skrbnog Boga – Emil iz nekog razloga razumije. Realnost možda ne piše romane, ali se zna ušuljati u njih, pa je urnebesna sekvenca u romanu, prepisana iz svakidašnjice, u kojoj jednog jutra pored kabineta za vjeronauk uskrsne kip Gospe, što izazove skandal u gradu. Vjeroučiteljica se pravda time što pored kabineta fizike visi slika Nikole Tesle, no istom brzinom kojom je kipar, ravnateljev prijatelj, isklesao lik Majke Božje, ista će biti i zazidana dok se ne postigne pravorijek o manifestaciji vjeri u sekularnoj ustanovi. Jedino Emil čuje kako joj srce uplašeno kuca ispod naslaga betona i žbuke.
Sve ovo rečeno, "Specijalna potreba" ipak nije socijalno angažirani roman. Hoću reći, nije roman s porukom, nije, vjerujem, roman napisan s agendom, da vas natjera da odjednom, iz osjećaja krivnje, počnete obraćati pažnju na osobe s invaliditetom, nasilno im otvarati vrata ili agresivno govoriti "dobar dan!" kako biste pokazali da ste empatični i tolerantni. Ovo je književnost.
A jedna od glavnih osobina izvrsne književnosti je da iz tame stvaranja, one primordijalne juhe iz koje smo svi ispali, izvlači glasove i osvjetljuje ih. Emil – debil ima snažan glas i uopće nije debil.
Možda idem predaleko u tumačenju, a možda to uopće nije važno. Vjerujem da Emilov glas posreduje univerzalni glas, onaj koji obitava u svakome od nas, onaj koji bismo možda glasnije čuli da istodobno ne govorimo toliko, onaj koji smo zatrpali proizvodeći bujicu riječi kojom se branimo od dogovornog svijeta. Svijeta u kojem žive normalni, prihvaćeni, socijalizirani i, ako hoćete, ukalupljeni. Emil, dok šuti, ustvari govori prilično glasno: ne postoji propisani način osjećanja ili komuniciranja. Postoji vaš i na njega imate pravo.
Učinite sebi dobro, prošećite do kioska i kupite ovaj roman. Zapravo je nevjerojatno koliko mnogo možete dobiti iz knjižice koja košta koliko i tri kutije cigareta.
Podijeli na Facebook
