U Drugom svjetskom ratu poginulo je više od 60 milijuna ljudi, nešto više od 2,5 posto svjetske populacije. Najsmrtonosniji vojni sukob u povijesti pokrenuo je, znamo, čovjek sa smiješnim brkovima koji, sam po sebi, uopće nije bio smiješan. Ali se znao vješto služiti riječima, a riječi kojima je sijao mržnju odgovorne su za smrt šest milijuna Židova u Europi.

"Kradljivica knjiga" (Profil, 2013.) govori o jednom od tih Židova, Maxu koji se skrivao u podrumu Hubermannovih u Molchingu, u predragrađu Münchena, ali mnogo više o, usudila bih se reći, nepriznatim žrtvama Hitlerova pokolja, njegovoj vlastitoj naciji, Nijemcima, kojih je u Trećem Reichu poginulo između sedam i devet milijuna, što je u to vrijeme bilo oko osam do čak deset posto njemačke populacije.

Njemačka krivnja zbog Drugog svjetskog rata, koja se prenosi s generacije na generaciju poput nekih pokvarenih gena, osobno mi je jedna od najstrašnijih zamislivih kazni; biti kriv zbog nečega što je učinio tvoj otac ili tvoja majka sasvim mi je nepojmljivo i neprihvatljivo, a, eto, ipak se događa. Usudit ću se reći i ovo, iako će u najmanju ruku zvučati kontroverzno - mnogi Nijemci, nažalost, i dalje nose vlastitu "židovsku zvijezdu" na srcu kao znak javne sramote, iako je Drugi svjetski rat završio prije gotovo 70 godina. Sjajno i bolno to tematizira i serija koju upravo možemo pratiti na Hrvatskoj televiziji, "Naše majke, naše očevi" ("Unsere Mütter, unsere Väter"), šokantno svjedočanstvo o tome kako riječi mogu zavesti čitav narod i kako su za trijumf zla, rekao je Edmund Burke još u 18. stoljeću, dovoljni tek dobri ljudi koji ne čine ništa.

"Kradljivica knjiga" ne ide toliko daleko, ne pratimo moralan pad dobrog čovjeka koji se ne uspijeva othrvati većini; ona priča priču o dobrome Nijemcu kojeg će njegovi sunarodnjaci izbičevati na cesti jer je izgladnjelom Židovu na putu u Dachau, kamo se išao "koncentrirati", kako se gorko primjećuje u knjizi, dao koru osušenog kruha. Nakon pola stoljeća užasnih priča, kakve su "Dnevnik Anne Frank" i "Noć" Elieja Wiesela, mislim da nam danas trebaju upravo ovakve priče - o dobrim Nijemcima, jer krivnja se može zaliječiti samo oprostom, a mora se zaliječiti jer ne rađa ničim dobrim.

Čini mi se da su to nekako, makar intuitivno, ako ne misaono, prepoznali i čitatelji Markusa Zusaka, australskog pisca njemačkog podrijetla, autora "Kradljivice knjiga" koja je postala svjetski bestseler. Zusaku je majka Njemica, otac Austrijanac, a u Australiju su emigrirali kasnih 50-ih godina. Kad su stigli u Sidney nisu znali niti riječ engleskog jezika. Nije poznato, barem ne meni, kakva je bila njihova uloga u Drugom svjetskom ratu, ali njih su dvoje itekako zaslužni - time što su novi dom napunili knjigama - što je Markus Zusak postao jedan od "berača riječi", slično kao Liesel Meminger, djevojčica koja je na putu do Münchena izgubila brata, potom i majku, a za oca nikad nije ni znala, osim da je komunist. Zusak je "Kradljivicu knjiga" pisao nekih osam godina, no imao je s njome više sreće prilikom objave jer je 2005., kad je tiskana na engleskom jeziku, već bio poznat pisac pa nije čekao godinama na to da je primi u ruke, kao što je bio slučaj s njegovim prvim romanom, "The Underdog".

"Kradljivica knjiga" u Hrvatskoj je prvi put objavljena 2008. godine, otad je doživjela nekoliko izdanja, zadnje ove godine s naslovnicom koju krasi scena iz istoimenog filma redatelja Briana Percivala, i u međuvremenu je u nas postala jedna od najčitanijih knjiga. Do mene je knjiga putovala sporo; toliko su mi je gurali u ruke da sam, sasvim nepravedno, gradila neki iracionalni otpor da je pročitam. Godinama mi je stajala na polici, posuđena od prijateljice, potom sam je dobila ove godine za rođendan, onda sam pogledala film. Presudio je, pretpostavljam, na kraju Geoffrey Rush, jedan od mojih omiljenih glumaca, kao Hans Hubermann.

I tako sam se, prije par dana, konačno susrela sa Smrću. S obzirom da sam najprije gledala film, a tek onda pročitala knjigu, učinila sam samoj sebi štetu, pa ništa u radnji nije dolazilo kao iznenađenje, jer na velikom ekranu već sam vidjela i Liesel, i njezinog najboljeg prijatelja Rudyja limun žute kose, i Rosu Hubermann kartonskog lica, i Maxa u podrumu koji na ekranu djeluje mnogo hrabrije, nego u knjizi. Vidjela sam i ulicu neba, i naciste kako pale knjige, i jednu djevojčicu koja krade knjigu najprije grobaru, potom plamenu, a onda i iz knjižnice bogatog gradonačelnika.

No, Smrt nisam srela prije, Smrt kao pripovjedač bila mi je iznenađenje i na kraju me upravo ona osvojila u romanu, jer pročitala sam već mnoge priče Židova, neke daleko potresnije od "Kradljivice knjiga", neke od kojih se nisam uspijevala oporaviti danima. Riječ ponekad ima pogubnu moć, čak i kad je sasvim dobronamjerna, kad joj je cilj, prije svega, pružiti užitak čitanja.

Zusakova Smrt, koja voli gledati u nebo dok uzima duše, pravedna je, tvrdi da može biti vedra, blaga, brižna i bezbolna, no prije svega - obdarena je ironijom koja joj pomaže da preživi eone vremena i sasvim je netipičan, i time osvježavajuć pripovjedač. Njezini poslodavci, barem kad je rat u pitanju, okrutni su ljudi, nemilosrdni po pitanju radnog vremena i obima posla. Smrt nema problema s količinom, ali često posrne pred pogledom preživjelih jer imaju probušena srca i pluća iz kojih je izbijen dah.

Smrt nije niti nasilna, niti zlonamjerna; posljedica je. I usprkos uvjerenju mnogih, nije ona ta koja proganja ljude, nego oni proganjaju nju. Jedna od meni najpotresnijih rečenica u romanu je scena koju Zusak, govoreći kroz Smrt, opisuje na bojnom polju - o mladićima užarena pogleda i presječnog daha koji iz rovova jurišaju, nesvjesni da ne trče jedni prema drugima, nego ususret smrti. Precizno govori o besmislenosti rata i svim jalovim izgovorima da se novi pokrene (recimo, u Ukrajini).

Da ne bih vama učinila ono što sam učinila samoj sebi - kvarila užitak čitanja, ovog ću se puta suzdržati od podrobnijih komentara. Reći ću tek da je Markus Zusak sjajan pripovjedač, duhovite rečenice, čak i u situacijama koje uopće nisu smiješne, a da je tajna ove knjige vjerojatno pohranjena u obilju emocija koje natapaju stranice romana i pomažu njegovim likovima da prežive koješta - i rat, i gubitak, i glad, i smrt, i najviše od svega mržnju.

Od prve stranice, na kojoj upoznajemo Smrt, što u džepu svoga plašta nosi jednu knjigu, odmah postaje jasno da je ovo najviše priča o ljubavi: primarno djevojčice prema posvojitelju i posvojitelja prema nepismenoj djevojčici koju je naučio jednu važnu riječ, čije definicije nema niti u jednom rječniku. "Neodlazak: čin povjerenja i ljubavi, koji često otkriju upravo djeca." Potom ljubavi posvojiteljice i djevojčice, koja otkriva kako se iza kartonskog lica i jezičave osobnosti krije strastvena brižnost i pripadanje. Zatim djevojčice i dječaka koji će dokazati da poljubac vrijedi čak i ako je stigao prekasno. I, konačno, djevojčice i Židova, koji će riječima u mraku - i podruma, i zemlje u kojoj žive - dati potpuno novi smisao. Riječi nas, pokazat će se na kraju, mogu zavesti na krivi put, ali mogu nas i spasiti.

Roman o dobrim Nijemcima koji su riječima promijenili smisao