“Kada budu pisali moj nekrolog. Sutra. Ili preksutra. U njemu će pisati: LEA GURSKYJA NADŽIVIO JE STAN PUN GOVANA.“ Ovo je prvih nekoliko rečenica romana mlade američke spisateljice Nicole Krauss, na koje će prosječan čitatelj zasigurno malko podići obrve. Upoznajmo, dakle, Lea Gurskyja!

Leo Gursky je narator jedne od tri paralelne priče romana, poljski Židov od osamdesetak godina, koji je početkom Drugog svjetskog rata, pred nacistima pobjegao u Ameriku. On je beskrajno usamljen, bez obitelji i prijatelja, opsjednut samoćom i vlastitom neprimjetnošću. Pod parolom da “postoji pregršt načina na koje možemo živjeti, ali na samo jedan način možemo biti mrtvi“, neprekidno želi privući pažnju na sebe na sve moguće načine. Kucka po radijatoru, kako bi ga susjedi čuli, spotiče se po Starbucksu, pozira gol na tečaju slikarstva i čini razne blesavoće zbog kojih će ga ljudi pažljivije pogledati, jer kako sam kaže: “Samo ne želim umrijeti na dan kad me nitko nije vidio.“

On prebire po sjećanjima, bez nekog jasnog reda ili razloga, po svom životu u Poljskoj i kasnije u Americi. Sjeća se kako su mu nacisti pogubili čitavu obitelj, te kaže “odbacio sam jedini dio sebe koji se nadao da ću naći riječi što opisuju makar i najmanji trunak života.“ Prisjeća se velike i neprežaljene ljubavi Alme, te kako je samo za nju napisao knjigu, kakvog drugog naziva nego “Povijest ljubavi“. Sjeća se svog i Alminog sina, priznatog pisca Isaaca, kojemu, igrom sudbine, nikada nije smio i mogao reći da mu je upravo on otac, već je samo izdaleka promatrao kako dječak postaje muškarac i postaje njegov najvjerniji čitatelj.

Upravo na samom kraju svoga života, kojeg je s puno ironije i dozom crnog humora svjestan, u stanu prepunom nepotrebnih stvari, odlučuje ponovno početi pisati, vjerujući, kako sam kaže, “da su posljednja stranica moje knjige i posljednja stranica moga života jedna te ista stranica, da ću, kad skonča moja knjiga, skončati i ja...“

I baš tada, kad vas Leo Gursky, sa svojih stotinu mana, posve šarmira i očara, spisateljica uvodi novog naratora, četrnaestgodišnju djevojčicu Almu Singer, i to kroz dnevničku strukturu. Ona je neobična, nesigurna adolescentica, koja živi s mamom i bratom u New Yorku, te već godinama pokušava preboljeti očevu smrt, a majci pronaći adekvatnu zamjenu za supruga. Ona je nadasve simpatičan lik, zainteresirana za stvari posve nezanimljive ostaloj djeci njenog uzrasta, a usto je muče i problemi, karakteristični za adolescenciju, od prve ljubavi, preko preplosnatih grudi, do brata, koji je duboko uvjeren da je novi Mesija!

I taman kad se naviknete na Almu Singer, pitajući se, doduše, gdje je to nestao Leo Gursky, evo i novog lika, Poljaka imenom Zvi Litvinoff i nove priče, naizgled nepovezive s prethodne dvije. Litvinoff je boležljivi, usamljeni, sjetni pisac, koji je zbog nacista pobjegao iz Poljske u Čile, a tamo je, dvadesetak godina kasnije, i umro. On je objavio samo jednu knjigu za čitavog svoga života, sad već sigurno pogađate, knjiga se zove “Povijest ljubavi“.

Dakle, svojevrsni lik u ovome romanu jest i knjiga “Povijest ljubavi“. Ona, kao da živi neki svoj vlastiti život, nju susreću likovi iz ovog romana, ali svaki od njih na drugačiji način. Ta im knjiga mijenja i obilježava njihove živote. Knjiga “Povijest ljubavi“ je ono što povezuje sve tri priče, koje su samo naizgled odvojene mjestom, vremenom i generacijskim jazom njihovih protagonista. Knjiga se nenametljivo i vrlo interesantno provlači kroz Leovu priču, priču djevojčice Alme Singer i priču pisca Zvija Litvinoffa. Kad se na samom kraju otkriva prava istina o sudbini knjige, upravo ona ove tri priče konačno spaja u savršeno smislenu slagalicu.

Ono što se provlači kroz čitav roman jest i univerzalni problem gubitka. Ali kako sama spisateljica kaže, ovo nije roman samo o gubitku, već i o onome što eventualno dolazi poslije gubitka, a to je druga prilika. Svi likovi u romanu bore se s gubitkom, bilo onim trajnim, fizičkim, dakle nečijom smrti, bilo situacijom neostvarene ljubavi i gubitka uslijed toga. Svi se oni različito nose s tim. Neki nastoje zaboraviti, neki rade, drugi postaju “nevidljivi“. Ali bitno je da svi oni pokušavaju pronaći rješenje, da se s gubitkom ipak nekako nose, da se ne predaju jer je “malo toga na svijetu nepodnošljivo“...

Nicole Krauss je, bez ikakve sumnje, spisateljica koja posjeduje talent da niže riječi u u rečenice pune ljepote i smisla. Ovaj roman pršti bogatim rečenicama, bilo da ih čitamo kroz Lea Gurskyja, četrnaestgodišnju djevojčicu Almu ili njezinog brata Pticu, ortodoksnog Židova, koji je to postao u ranoj jedanaestoj godini! U svakom je slučaju uvjerljiva i ušla je u srž života svakog od likova, u njegove probleme i način razmišljanja, a sve to začinjeno je s puno humora i (auto)ironije. Kako sama priznaje, najintimnije je sebe ugradila u lik Lea, jer je kroz njega mogla na najkraći i najbrži način progovoriti o ranjivom dijelu sebe i o stvarima o kojima joj je u životu ipak teško pričati.

Ovaj roman je posve nekonvencionalne strukture. Spisateljica kaže da su se u ovome romanu različite priče, različiti karakteri i generacije, spojili na različite i neočekivane načine, baš onako kako to ponekad radi i sjećanje. Moram se ovdje složiti s njom i ustvrditi da se zaista ponekad sjećanje s nama poigrava, dodajući nekim situacijama djelić nečega što se možda i nije baš tako dogodilo. Ali za jedan roman, gdje mi, koliko-toliko tradicionalni čitatelji, očekujemo i koliko-toliko tradicionalnu radnju, ova teorija bi ipak mogla biti malo previše.

Priznajem da sam s njezinim eksperimentalnim načinom pisanja imala i najviše problema, čitajući ovaj roman. Naime, nakon impresivnog Lea Gurskyja, kojim započinje roman, spisateljica uvodi novu priču, a zatim još jednu. To me zaista znalo izbaciti iz takta, jer sam imala osjećaj da nije znala što bi s Leom dalje, pa je zato uvela još dvije odvojene priče. Ali kako je Nicole Krauss iznimno talentirana spisateljica, tako sam i njoj i njezinom romanu dala drugu priliku. Bila je to dobra odluka, jer su mi ubrzo i druge dvije priče postale podjednako interesantne.

Ubrzo sam uvidjela da, ako smo i mi, čitatelji, na početku bili malko zbunjeni, spisateljica sigurno nije bila, te je jako dobro znala što radi i planira, ne samo s Leom, već i s čitavim romanom. Dakle, kad sam se navikla na taj način pisanja, zaista sam počela uživati u romanu.

Ako od ovog romana očekujete da će vam nepovratno promijeniti život i životne stavove, u zabludi ste. Ali to je zasigurno roman, koji će vas svako toliko ganuti do suza, katkad nekontrolirano izmamiti smijeh, natjerati vas na duboko razmišljanje o ljudskim sudbinama, a u svakom slučaju zainteresirati vas do te mjere da ga nećete skoro zaboraviti. A to su dovoljni razlozi da ovaj roman uzmete u ruke i poklonite mu malko vašeg vremena!

Roman o gubitku, o tome kako se s njime nosimo, i drugim prilikama