Napisati preporuku za knjigu izuzetno je teška zadaća. Napisati dobru preporuku, još i teža, budući da svaka knjiga dodiruje srca čitatelja na različite načine. Kada sam odlučila pisati o ovoj knjizi, isključila sam mogućnost pisanja dobre preporuke iz više razloga. Jedan od njih je taj što je ovo djelo samo po sebi preporuka te si ja, prilikom pisanja o njemu, mogu jedino pripisati ulogu nagovarača. Drugi, puno važniji, jest taj što ova knjiga isijava mudrost o kojoj bi svaki sud, ma koliko objektivan, bio suvišan i, moguće, pogrešan. Stoga ću samo pokušati prenijeti dio osjećaja koji su me pratili dok sam je čitala i nadati se da ću biti dovoljno uvjerljiva, jer mislim kako bi ova izuzetna knjiga trebala postati dijelom srca svakog njezinog čitatelja, pa makar bila prikazana i na siromašan način.

Prije svega želim reći: ovo je knjiga za svakoga. Bilo da je vaše srce dobilo očekivani odgovor na traženu ljubav, bilo da ste još uvijek u potrazi za njim; bilo da ste vjernik ili nevjernik, primatelj, davatelj ili ravnodušno promatrate svijet oko sebe - poruka je za svakoga ista. Treba je samo prepoznati i implementirati.

Na početku 21. stoljeća, u američkoj saveznoj državi Massachussets, Ella Rubinstein stigla je do prekretnice. Djeca su odrasla, suprug je sklon trčanju za suknjama, a ona, na pragu četrdesetih, polako počinje shvaćati kako joj život izmiče ispod stopala dok mirno stoji u mjestu. U potrazi za samom sobom, zapošljava se u nakladničkoj kući koja je angažira da napiše recenziju knjige “Slatko bogohuljenje“ stanovitog Aziza Z. Zahare. “Slatko bogohuljenje“ naočigled je roman o životu islamskog pjesnika i mistika Rumija i njegovog duhovnog učitelja i prijatelja Šemsa iz Tabriza, koje sudbina spaja osamstotinjak godina prije Ellinog vremena.

Ali iza površnog opisa prijateljstva između sufije i propovjednika krije se mudrost koju mogu shvatiti samo oni čije je srce dovoljno otvoreno za primanje života sa svim njegovim nedaćama i uspjesima i dovoljno veliko za davanje dobrote i susretljivosti novim spoznajama, ljudima i iskustvima. Šems iz Tabriza pronašao je prijatelja s kojim će ravnopravno podijeliti znanje stečeno tokom dugih godina lutanja i traženja vlastitog sebstva, ali na svom putu posijat će klicu promjene u svima koje uspije dotaći. Među njima i u Elli Rubinstein u dalekoj, dalekoj budućnosti.

“Četrdeset pravila ljubavi“ roman je o kojem je izuzetno teško pisati. Lak kao pero, a istovremeno bremenit osjećajima, kroz usta lutajućeg derviša pokušava nas poučiti o načinima potrage za ljubavlju, istinom i Bogom, a kroz prikaz života šačice likova koji pričaju svoje priče pokušava nam poručiti kako na svijetu postoji mirijada ljudskih sudbina i puteva. Koji ćemo odabrati, na nama je da odlučimo.

Čitajući ovaj roman naučila sam kako životna sreća ne leži u visokim ciljevima i materijalnim zadovoljstvima, već u malim stvarima koje nam se, često slijepima, pružaju svaki dan u bezbroj različitih oblika. Kako za neuspjehe ne treba okrivljavati druge ljude i okolnosti koje nas okružuju, već ih treba prihvaćati kao dragocjeno iskustvo na kojem ćemo izgraditi bolju/boljeg sebe. Naučila sam i to da i prije nego što se uopće javi potreba za opraštanjem treba naučiti kako se bezuvjetno davati; kako se ne treba osvrtati u prošlost niti planirati budućnost, nego živjeti za trenutak i cijeniti sitnice koje nam život daje i nosi, jer se na njima gradi duhovno bogatstvo koje će nam donijeti unutarnji mir i zadovoljstvo. Kako svako iskustvo treba objeručke prigrliti i potpuno mu se otvoriti, bez obzira na ono što nam nosi, jer jedino tako možemo spoznati sebe i stvarati vlastite životne filozofije kroz koje bismo, možda, mogli oplemeniti i druge oko sebe.

Šems iz Tabriza na svom je putovanju shvatio smisao postojanja i pretočio ga u četrdeset jednostavnih pravila koja su, naočigled, općepoznata i prečesto ponavljana. Ali utkana u priče o “malim“ ljudima, ova pravila poprimaju sasvim drugu dimenziju.

“Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.“

Elif Shafak napisala je priču o ljubavi i prijateljstvu koja nas uči da svaki čovjek negdje u svemiru ima svoju zrcalnu projekciju. Kada je pronađemo, moramo se istinski truditi da je zadržimo i njegujemo jer, pronašavši svoju srodnu dušu, pronašli smo dio sebe. Također, ova nas knjiga uči kako među ljudima nema razlike, kako treba izbjegavati sve podjele i predrasude, a u cilju postizanja unutarnjeg mira. Kada je čovjek zadovoljan sobom, može živjeti u miru s drugima.

“Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda baci na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.“

I na kraju, kao zaključak, dajem vam još jednu misao koja se može implementirati na sve aspekte života: “Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.”

Budete li ista osoba prije i nakon čitanja ove knjige, to znači da niste čitali dovoljno pažljivo.

Roman o lutajućem dervišu, ljubavi, prijateljstvu i neočekivanoj preobrazbi