“Robopokalipsa“ je ona vrsta romana od kojeg vas, već na prvi pogled, zasvrbe prsti. Tu je ta sjajna naslovnica, glatko robotsko lice crvenih očiju koje obećava napetost i jezu, sjajno osmišljen naslov i blurb Stephena Kinga na coveru koji kaže kako je riječ o izvanredno napetom romanu. Na poleđini vas nakladnik mami usporedbama s Michaelom Crichtonom, epitetima kako je “Robopokalipsa“ sjajno osmišljena i uzbudljivo napisana epska priča. I, naravno, riječ je o remek-djelu znanstvene fantastike.

Moć marketinga doista je ponekad zadivljujuća. “Robopokalipsa“ je, nažalost, eklatantan primjer toga: ona je poput izuzetno lijepe, ali praznoglave djevojke - zanosne ljepotice koja vas privuče na prvi pogled i odbije na prvu izgovorenu riječ.

Počnimo od dobroga. Autor Daniel H. Wilson, koji je doktorirao robotiku na Sveučilištu Carnegie Mellon i magistrirao radom o umjetnoj inteligenciji, imao je doista sjajnu ideju (i vjerojatno je zato razočaranje tim veće). U nedatiranoj budućnosti, koja bi lako mogla biti naša budućnost za par godina, počinje se događati niz izoliranih incidenata: najprije će superkompjutor Arhos u Istraživačkom laboratoriju jezera Novus ubiti svojega tvorca, profesora Nicholasa Wassermana; potom će robot kućanac koji je došao svojem vlasniku kupiti jogoled napasti radnike Jeffa i Felipea, a drugoga i ubiti; onda će androidkinja, ljubavna lutka napasti svojeg “partnera“ gospodina Nomuru; američki vojni robot kojem je svrha uspostaviti isključivo miroljubive odnose s lokalnim stanovništvom u Kabulu napravit će pokolj; zatim će zločeste igračke zaprijetiti djeci kongresnice Laure Perez, a dva aviona samoinicijativno odlučiti da se sudare iznad Denvera i pobiju svoje putnike.

Ovako prepričano, zvuči uzbudljivo i sasvim je jasno zašto je Steven Spielberg kupio prava za film i prije nego je Wilson dovršio roman. Već krajem 2012. objavljeno je da će jednu od glavnih uloga dobiti Chris Hemsworth, filmski Thor, a sudjelovanje je javno potvrdila i glumica Anne Hathaway. Naveliko se govorilo o tome kako će film stići u kina ove ili početkom iduće godine, no u siječnju 2013. Spielberg je objavio da odgađa početak snimanja na neodređeno, jer scenarij još nije gotov, a produkcija je izuzetno skupa. Autora romana to, međutim, nije obeshrabrilo - najavio je i nastavak “Robopokalipse“ koji bi se trebao zvati “Robogenesis“ (Robogeneza) i biti objavljen iduće godine.

Sad dolazimo do problema. “Robopokalipsa“ nije, naime, žanrovski samo znanstveno-fantastičan roman, nego je zamišljena i kao tehno triler. Kažem zamišljena, jer je izvedba slaba i više nego mjestimično iritantna. Narativno, Wilson pokušava oponašati triler, pa se u prvih 90 stranica romana izmjenjuje osam glavnih likova i njihovih svjedočanstava, u priličnom kratkim poglavljima i opisanima telegrafskim rečenicama. Takve knjige uvijek su izazov za čitatelja jer je odmah na početku zatrpan gomilom podataka o junacima, a da bi tako posložena fabula funkcionirala, pisac mora biti vrlo vješt - mora znati kako u par rečenica vjerno dočarati junaka i kako graditi i održavati napetost.

Wilson o tome, opet nažalost, nema pojma, iako je, tehnički gledano, rukopis čist i uredan. Vjerujem da o robotici sigurno mnogo zna, no u pisanju je slabašan i neuvjerljiv - likovi su mu plošni, njihova svjedočanstva impersonalni transkripti koji ne bude nikakve emocije i s njima se nije moguće poistovjetiti. Naravno, nisu svi pisci majstori karakterizacije i tako nešto možda niti ne treba očekivati u romanu koji pokušava biti tehno triler - što nas dovodi do sljedećeg, mnogo većeg problema. “Robokalipsa“ uopće nije napeta niti strašna, a jezu izaziva tek loše pisanje koje je dodatno teško čitati zbog fragmentiranog pripovjedanja u kojem niti jedan junak ne dominira. Roman koji u naslovu ima riječ “apokalipsa“, i uz to robote - pozivajući se, dakle, namjerno ili ne, na prethodnike koji su ispisali stotine stranica o pobunjenim robotima koji uništavaju našu civilizaciju - morao bi biti strašan. Dapače, trebao bi buditi takav strah, da sa sumnjom pogledate svoj pametni telefon na stolu ili se upitate ne kuju li možda hladnjak i televizor protiv vas krvavu urotu dok vi mirno spavate pored svoje budilice (koja vas zapravo potajno za njih špijunira).

Roboti i strojevi u “Robopokalipsi“, dakle, uopće nisu strašni. Nisu niti nešto posebno motivirani: superačunalo Arhos koje počinje neprimjetno preuzimati čitavu infrastrukturu koja upravlja našim životima, ili o kojoj, preciznije, ovisi moderan život, baca se u pokolj iz dva razloga - najprije, ljuto je jer je njegov tvorac, prije njega, “ubio“ sve prototipove koji su pokazali znakove samostalnosti i iznadprosječne umjetne inteligencije te zato što ljudska rasa prijeti ekološkom katastrofom planetu Zemlji. Jadno je to čitatelju i gledatelju koji je odrastao uz, primjerice, Simmonsov “Hyperion“ i zastrašujućeg Shrikea, ili uz replikante iz “Blade Runnera“, osobito samrtni solilokvij Roya Battyja o “suzama na kiši“, a da uopće ne govorim o “Vodiču za autostopere kroz galaksiju“. Reći da je “Robopokalipsa“ remek-djelo, pored ovakih usporedbi, zbilja je pretenciozno.

Dobro, “Robopokalipsa“ se možda, zapravo sigurno, ne oslanja na takve uzore. Ispovjednom strukturom - ne znam je li to namjerno - zapravo slijedi recept koji je, pet godina prije Wilsona, postavio Max Brooks u “Svjetskom ratu Z“, romanu koji je nedavno preveden i na hrvatski, a prema kojem je snimljen i istoimeni holivudski blockbuster s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. I u zombokalipsi imamo niz pripovjedača koji izgovaraju svoja sjedočanstva o desetogodišnjem ratu, a sve je zaokruženo “uokvirenom novelom“ u kojoj glavni pripovjedač otkriva što se zapravo dogodilo. (Porijeklo kompozicije i jednog i drugog romana zapravo treba tražiti u Boccacciovom “Dekameronu“ u kojem sedam djevojaka i tri mladića, gle čuda, pobjegnu na selo od kuge koja se širi Firencom.)

U “Svjetskom ratu Z“ imamo, tako, nultog pacijenta od kojeg kreće pandemija zombokuge, u “Robopokalipsi“ imamo nulti sat u kojem se gasi struja, padaju avioni, kućanski strojevi podivljaju... S obzirom da Wilsonovi roboti nemaju praktički nikakve osobnosti, i oni su svojevrsni zombiji, načinjeni od metala i koji se kreću po diktatu. No, dok su zombiji strašni, roboti su patetični i smiješni (ali ne na duhovit način, jer Wilson nije duhovit).

Od “Robopokalipse“ sam na kraju odustala negdje na stotoj stranici, više naprosto nisam mogla. Letimično sam preletjela ostatak - moguće je, naravno, da se negdje u sredini ili na kraju dogodilo neko čudo pa je Wilson odjednom živnuo, ali čitajući naknadno druge kritike - i one službene, i one na Goodreadsu - one koji su izdržali do kraja, Wilson je uspio neviđeno smoriti dosadom. Ima, naravno, i ekstatičnih kritika, koje podupiru hipotezu o remek-djelu. Ne znam, možda su oni odrasli isključivo na “Robocapu“ i “Transformerima“.

Za jednu stvar sam ipak uvjerena: ako Steven Spielberg ikad snimi film prema “Robopokalipsi“, to će biti uzbudljiv i sjajan triler. Scenarij, iako je angažirao Drewa Goddarda, zapravo već ima jer je “Robopokalipsa“ napisana upravo tako - kao scenarij, kojem nedostaju opsežne didaskalije s uputama za glumce koji bi ovom dosadnom, bez duše i nimalo strašnom romanu trebali udahnuti život i boje. Zapravo, kad bolje razmislim, “Robopokalipsa“, roman koji govori o robotskoj apokalipsi, zvuči kao da su je napisali neki napredni roboti - svladali su sintaksu i pravopis, ali im potpuno izmiče značenje riječi i mogućnost posredovanja emocija.

Roman o robotima koji zvuči kao da su ga pisali - roboti