Iako još nije navršila četrdesetu, britanska književnica Sarah Perry ustvari je odrasla u 1895. godini, u sjeni grijeha i svjetla iskupljenja, koje je ritmičnošću i ljepotom bacala Biblija kralja Jakova. Kao tinejdžerica, Perry nije slušala pop glazbu niti gledala televiziju, nije plesala u disku, niti lakirala nokte, umjesto toga je učila napamet Tennysona i čitala Homera u prozi a Dantea u stihu, na jastuku držala knjige o Sherlocku Holmesu, a u osnovnoj školi, na zgražanje svojih učitelja, od oca dobila preporuku da pročita "Tessu iz porodice D'Uberville".
Njezini su, naime, posvećeni kršćani, pripadnici vrlo striktne baptističke crkve, jedne od posljednjih u Essexu. Nisu baš kao Amiši, našalila se Perry u jednom intervju, ali suvremena kultura potpuno ih je zaobišla.
Takav odgoj, međutim, objašnjava kako je netko rođen 1979. godine mogao napisati povijesni roman koji bi s jednakim užitkom čitali i u viktorijansko doba. "Eseška zmija" (Profil, preveo Saša Stančin), kao i njezina autorica, doista su u Velikoj Britaniji postale književna senzacija - njezin drugi roman 2016. nominiran je za Costa Book Award, osvojio je British Book Award te nagradu Waterstone, obje u kategoriji knjige godine.
"Eseška zmija" nije pastiš, ali mnogo preciznije od tematski sličnih romana prikazuje viktorijansko doba. Uobičajena je, naime, predrasuda kako je viktorijansko doba bilo čistunsko vrijeme koje je robovalo religiji i nerazumljivim pravilima ophođenja, navodi autorica u bilješci na kraju romana.
Viktorijanci su, a to znamo i iz romana A. S. Byatt "Zaposjedanje" (Vuković & Runjić, 2008., prijevod Tatjana Jukić) bili očarani neobičnim, skloni prirodnim znanostima i nimalo seksualno zakočeni. Ljudima koji zamišljaju kako su žene u viktorijansko doba vječito hvatali napadi histerije pod budnim okom supruga s velikim zaliscima, Sarah Perry preporučuje da pročitaju biografiju najmlađe kćeri Karla Marxa "Eleanor Marx" Rachel Holmes jer će shvatiti da feminizam počinje 1870-ih, a ne 1970-ih.
Slična feministička figura glavni je lik "Eseške zmije". Cora Seaborne mlada je udovica koja nakon suprugove smrti 1893. godine napušta London i u pratnji malodobnog sina Francisa odlazi u Essex. Francis je neobičan dječak, danas bismo rekli autističan, "opsjednut" je skupljanjem neobičnih predmeta, težak u iskazivanju osjećaja. Tome možda jest, a možda i nije, uzrok njegov pokojni otac koji je njegovoj majci jednom rekao: "Kako bi to samo bilo divno, da te polomim, a onda ti zlatom zaliječim rane." Michael Seaborne suprugu je doista slomio, u njoj se "nalaze osjetljiva, mračna mjesta koja ne bi trebalo čačkati", no istodobno ju je svojom smrću i oslobodio.
Corina jezgra nekim je čudom sačuvana usprkos zlostavljanju, u Essexu opet počinje disati, a kako je i prirodoslovka amaterka odlučuje dokazati da se u zabačeni kraj doista vratilo mitsko stvorenje - eseška zmija koja tamošnje žitelje ispunjava sve većim praznovjerjem i strahom. Cori će se na putu, međutim, naći lokalni vikar William kojeg priče o mitskoj zmiji sve više nerviraju, kao i ta čudna, raščupana došljakinja iz visokoga društva...
"Eseška zmija" može se naravno čitati isključivo kao ljubavni roman smješten u povijesni kontekst, no to bi doista bila šteta. Ljubav je ovdje postavljena alkemičarski, kao sila koja rastavlja i spaja, suočava nas sa strahom, čeka da osvijetlimo tamna mjesta, pomiče duboke temelje na kojima smo izgradili svoje biće, kida nas i šiva.
Odabir vikara kao Corina antipoda nije, naravno, slučajan: on će čitatelja propitivati što znači biti dobar i grešan, ali ne očekujte lake odgovore jer ovaj vikar ne vjeruje da se svijet dijeli na anđele i demone; on bira svrhu iznad postignuća. Ukratko, "Eseška zmija" doista se bavi mitskim stvorenjem; pitanjem spasa duše.
* Kritika je originalno objavljena u tjedniku Globus.
Podijeli na Facebook
