“Ono što morate znati prije nego počnete pisati svoje likove jest da ih ne smijete previše voljeti.” Kaže to neimenovana urednica Ani Celebrini koja je - nakon šesnaest godina što ih je provela kao ljubavnica oženjenog muškarca i još sedam godina koje je provela u romantičnom limbu - odlučila napisati roman. Knjiga će biti roman s ključem, odlučuje; suptilno štivo koje neće svatko razumjeti, ustvari osveta onom ljubavniku koji će sjediti u prvom redu na veličanstvenoj promociji njezina romana, dok Ana sjedi za dugačkim stolom s buketom ispred sebe i govori kako njezin roman ipak nije autobiografski, kako taj čovjek, taj njezin Vronski nikad nije postojao, on je samo plod mašte.

Ne znam je li Branka Gabriela Valentić, autorica romana “Dvanaesta kuća” (Hena com, 2015.) uspjela ne voljeti svoje likove, sve kako bi napisala dobar roman, ali ja moram početi s priznanjem – ja njezine ženske likove nisam zavoljela, dapače i sad osjećam poriv da ispljuskam barem dvije od njih četiri glavne što, na neki uvrnuti način, pokazuje da je urednica – stvarna ili izmišljena – bila u pravu.

Dobra literatura trebala bi, naime, kod čitatelja izazivati reakciju, kakvu god, jer to je dokaz da ga je emotivno involvirala. Načelno sviđanje ili nesviđanje nije nikakav dokaz vrijednosti djela, nego afiniteta; ako se pjenite i svađate u glavi dok čitate, pisac je pogodio metu. U mojem slučaju, nemam književni problem s četiri Ane, nego svjetonazorski – u njihovom se životu sve vrti oko muškaraca.

No mnogo važnije od te prve reakcije, stoje dvije nepobitne činjenice koje će, mislim, bolje razumjeti žene, iako ovo nije roman samo za žene. Prva, neka ustane onaj koji nije barem jednom bio budala u ljubavi da mu kažemo kako laže. Druga, Branka Valentić je, vjerujem, učinila jednu važnu stvar, ovoga puta primarno za ženski rod – iskreno je, bez (auto)cenzure ispisala ono čega se inteligentne žene srame. Koncentracija tih žena – toliko inteligentnih, a u ljubavi glupih – ono je što je teško progutati, ali na tome se temelji u osnovi vrlo vješt zaplet ovoga romana od 220 stranica.

Počeli smo, dakle, s Anom Celebrini koja je odlučila napisati roman, iako prije toga u životu nije napisala ni retka. Taj bi roman trebao biti velika ljubavna priča, nešto nalik “Ani Karenjinoj” s kojom glavna junakinja dijeli ime, ali i ljubavničku sudbinu. No već u startu pripovjedačica nailazi na problem: Ana Karenjina je, po njezinu tumačenju, bila srčana, odvažna, hrabra i drska. Dramatična, pomalo sumanuta zbog onoga što joj se zbilo, spremna ostaviti sve drugo, žrtvovati, napustiti.

Naša glavna junakinja, s druge strane, nema što ostaviti ni žrtvovati, osim same sebe. To je problem ovisničke ljubavi u moderno doba: mnogo je drame, ali nedostaje društvene klime koja bi ju potpaljivala. Karenjinu je, uvjetno rečeno, bilo lako shvatiti: kao preljubnica je bila izopćena iz društva, oteli su joj dijete, “izbrisali” joj za to doba dva glavna identiteta pa nije imala druge nego se baciti pod vlak. Suvremene žene žrtve već teže nalaze opravdanje – nikad nisu bile slobodnije u društvenom smislu, a i dalje žele biti mučenice koje će se položiti na oltar ljubavi kao da je to jedina životna svrha. Pa su tako sjećanja Ane Celebrini na tu veliku, fatalnu ljubav s oženjenim odvjetnikom Borisom nedovoljna i za kratku ljubavnu novelu. Dovraga!

“Što je zapravo bilo? Pa, eto. Ona se zaljubila, on se zaljubio, ona je ostala zaljubljena, on nije. To je to. A, ne, ne može biti! Ne može tako banalizirati. Da je Ana činila tako, i ona je mogla reći: Srela sam Vronskog, ostavila Karenjina, uzeli su mi dijete, Vronski me prestao voljeti ili sam pomislila da me prestao voljeti…”

Ovo je ključan trenutak romana jer u njemu Branka Gabriela Valentić vadi svoju najjaču spisateljsku kartu – humor. Pokazuje se da su njezine junakinje mnogo manje površne nego što se pretvaraju da jesu, u pokušaju da zadrže te u osnovi bezvezne muškarce. Ana Celebrini tako zaključuje da joj u romanu nije dovoljna jedna Karenjina, trebaju joj četiri Ane, uz nju još tri, iako su zapravo sve četiri ona. Druga je Ana Miholjek, čiji sin Filip boluje od leukemije, što je samo još više udalji od supruga Davora. Potom je tu ostarjela Ana Mort koja je čitav život varala pokojnog supruga Marija, a sada dane provodi u staračkom domu iščekujući dolazak jedine “prijateljice”, bivše susjede Milice. I konačno jedna Ana bez prezimena, “najgora” i najmlađa Ana kojoj je veza s nezrelim i nezainteresiranim Janom poput heroinske ovisnosti.

Roman naglo uzlijeće kad Branka Gabriela Valentić razvije modernistički zaplet, a Ana Celebrini otkrije da njezine junakinje nisu plod mašte, nego stvarne žene na koje nalijeće u gradu. Obrnuto od Pirandellove drame u kojoj “šest lica traži pisca”, ali jednako apsurdno i metateatralno, ovdje spisateljica pokušava uloviti stvarne ljude da joj postanu protagonisti, što joj ne ide baš najbolje pa umjesto da olakša, zakomplicira njihove živote. Taj preokret stiže taman u trenutku kad ste se umorili od suvremenih Karenjina i, izuzev jedne sudbine, njihovih trivijalnih problema.

Branka Gabriela Valentić, što mi je poznato još od njezine zbirke kolumni “Dnevnik jedne mame” (Hena com, 2004.) - u kojoj su je zajebavale kćeri tinejdžerice koje su u međuvremenu odrasle u vjerujem sretne žene - ozbiljno je duhovita i vrlo inteligenta žena. Kao književnica, mislim da je i sama shvatila da cijeloj toj drami mora suprotstaviti i neku zdravu opoziciju, pa svaka od tih fatalnih ili nestabilnih Ana ima svojeg parnjaka koji je pokušava “izvesti” na pravi put. Spisateljicu Anu Celebrini korigira njezina psihijatrica, majku Anu Miholjek njezin suprug Davor, Anu Mort lik meni fantastične Milice, a najmlađu Anu njezina ubojito otrovna prijateljica Jasna.

Branka Gabriela Valentić izvrsna je u dijalozima, brzim replikama koje izmjenjuju njezine romantične kraljice i njihovi razumni korektivi, ne jednom sam se naglas nasmijala. Njezin je roman čisto ispisan, u kratkim poglavljima od stranicu, dvije kroz koja se izmjenjuju glasovi četiriju žena, i bio bi lako štivo da nema jednog retrogradnog Saturna i te dvanaeste kuće.

U biografiji na poleđini romana čitatelj doznaje ono što ja znam jer Branku poznajem godinama. Splićanka je koja tečno govori zagrebački, majka je dviju kćeri, diplomirana novinarka s više od 25 godina iskustva, trenutačno ravnateljica Hrvatske novinske izvještajne agencije (HINA). Retrogradni Saturn, iako ja u njega ne vjerujem, poručuje svom “vlasniku” da će mu sve životne lekcije biti emotivne prirode. Dvanaesta astrološka kuća, odnosno kuća umjetnosti, u kojoj i autorica i pripovjedačica imaju previše planeta, nalaže vlasnicama da se nekako moraju izraziti.

Astrologiju i crni humor na stranu, “Dvanaesta kuća” ozbiljna je literatura. Govori o ženi, možemo je promatrati i kao arhetipsku, čiji život kreće od toga da mu je jedini projekt muškarac kojeg treba preoblikovati, odgojiti, natjerati da voli ženu, a stremi ka tome da se pretvori u život koji ima svoj jasan glas, koji je sam sebi dostatan, ne nužno i usamljenički. U tom smislu “Dvanaesta kuća” itekako dobro reflektira stvarnost (žena) i, nadam se, anticipira budućnost.

Roman o suvremenim Karenjinama koje se žrtvuju u ime ljubavi