Velika ljubav čini muškarce malima. To kaže Zack, glavni junak romana "18% sivo", bugarskog pisca Zaharija Karabašlieva, negdje pred kraj svoje ispovijesti. Ruku na srce, velika ljubav svakoga čini malim. Malim kao poniznim, u dobrom smislu riječi: kad nas poklopi taj veliki val osjećaja nije moguće nego se promijeniti, promjena koja se pritom dogodi čudesna je. Ne samo da volimo, postajemo hrabriji, bolji, sretniji. No ljubav nas stavlja i u novu perspektivu - svaki put kad nam se dogodi velika ljubav, a to nije često, čovjeku postane jasno da je doista malen; ovim svijetom struje sile koje nas ponekad pomiču poput lista papira. Nema tu volje, možeš se samo prepustiti.

"18% sivo" (Hena com, 2016.) naoko je križanac između ljubavne priče i romana ceste, ali se ustvari bavi ovim gore. Krenimo od naslova kojeg je čitateljima osobno pokušao objasniti i sam autor na nedavnom Festivalu svjetske književnosti, a onda, nakon poduljeg objašnjavanja, naprosto rekao: ako vam i dalje nije jasno, pišite mi. Dakle, 18 posto sivo je izraz koji koriste profesionalni fotografi, zapravo siva karta, točno 18 posto siva, kojom kalibriraju svjetlomjer. Fotografija jest pisanje svjetlom, svakom svjetlomjeru, bez obzira koliko je precizan, treba referentna točka. Sad ulazim u svoje tumačenje naslova i knjige: odlična fotografija ona je koja "hvata" tonove, nijanse; život nije ništa drugo nego niz tonova i nijansi u kojima se ogledamo. Nismo ni crni ni bijeli, takav je pravednički život dosadan. A kao i sa svjetlomjerom, i nama je potrebna barem jedna referentna točka, netko ili nešto naspram čemu ćemo se pozicionirati i tumačiti.

U Zackovom životu to je Stela, njegova supruga koja ga je upravo napustila. Ne znamo zašto ga je napustila, nećemo to doznati sve do kraja ovoga romana od 312 stranica, ali vrlo brzo doznajemo da je Stela Zackova velika ljubav. Jedina ljubav. Zack i Stela upoznali su se u Bugarskoj i nakon nekog vremena preselili u Sjedinjene Države u potrazi za boljim životom. Stela je slikarica, Zack se ponešto bavio glazbom, no u duši je fotograf. U Americi, međutim, ne uspijeva naći posao fotografa, pa se igrom slučaja, i prevare, zaposli u farmaceutskoj industriji na testiranju lijekova.

Radnja, spomenula sam, počinje u trenutku kad Stela napusti Zacka, pa on iz očaja odluči "napustiti" samoga sebe. Tugu će isprva ubijati u alkoholu, što će ga uvaliti u nezgodnu situaciju: tučnjavu, a potom i krađu vreće marihuane koju sa sobom vozi u automobilu preko cijele Amerike jer ju je odlučio prodati dilerima u New Yorku. Što Zack dalje putuje, s njega se više ljušte one nijanse života, a nama postaje sve jasnije kakav je bio odnos sa Stelom i gdje je krenulo krivo...

Bugarska književnost, kako sam imala prilike saznati od izvrsne prevoditeljice Karabašlievoga romana Ksenije Banović, prepuna je literarnih dragulja, nama nažalost slabo poznatih jer su kulturne veze između Hrvatske i Bugarske zadnjih nekoliko desetljeća gotovo zamrle. "18% sivo" sigurno je dobar početak obnove tih veza jer je roman Zaharija Karabašlieva samo u Bugarskoj doživio 23 izdanja, a svrstan je i među 100 najvoljenijih knjiga svih vremena u Bugarskoj u sklopu BBC-jeve kampanje "The Big Read". Prema romanu bi se uskoro trebao početi snimati i film.

Priča je dijelom autobiografska, u smislu iskustva Amerike, jer je Karabašliev sedamnaest godina živio u Sjedinjenim Državama, a čak se i tamo - gdje na prijevodnu književnost otpada svega 2 posto objavljene literature - uspio afirmirati kao pisac. Duguje to, otkrio je za gostovanja u Zagrebu, književnim klubovima koji su ga pozivali na gostovanja. Zack u romanu nije naravno Zack iz stvarnoga života: glavni junak i pisac dijele isto ime jer je Karabašliev roman napisao u prvom licu, pa mu se bilo logično samome sebi obraćati istim imenom. Dok je editirao roman, originalno objavljen 2008. godine, nije znao koristiti "copy" i "paste" nego je ime glavnog junaka mijenjao ručno. Nakon nekoliko stranica mu je dosadilo, a lektoru je zaboravio reći da promijeni ime. I tako je Zack ostao Zack.

Na pitanje kako bi on sam opisao svoj roman, Karabašliev kaže da ga on doživljava kao ljubavnu priču, uostalom i čitatelji su toliko zavoljeli njegov roman jer u svakome od nas živi jedna velika ljubavna priča ili barem sanjamo o takvoj. Strukturno je roman podijeljen na tri razine: na prvoj Zack opisuje svoje putovanje Amerikom, a "sadašnjost" je ispresijecana sjećanjima na vezu sa Stelom. Treća razina su kratke zabilješke, gotovo nalik pjesmama, trenuci u kojima je Zack fotografirao Stelu i u kojima se razotkriva koliko su bili bliski.

"18% sivo" u osnovi je dnevnik jedne ljubavi, intimna povijest od prvog trenutka zaljubljenosti pa sve do trenutka kad drugoga počnemo doživljavati "kroz svoje vlastite misli, a ne kroz istinsko promatranje". "Promatrao sam je", kaže Zack, "kroz slojeve zbunjenosti i gnjeva, umjesto da je vidim onakvu kakva uistinu jest". Velike ljubavi, kao ni male, nisu pošteđene podozrivosti, dosade, monotonije i banalnosti. Velike ljubavi, uostalom, ne opstaju zato što su velike, nego zato što se dvoje trude da ostanu velike.

U tom intimnom bilježenju Karabašliev je najbolji, u "romanu ceste" je naprosto zabavan. Taj kontrapunkt između očitog i skrivenog dobro funkcionira jer u ludosti putovanja, gotovo fantazmagoričnim prizorima koji se zbivaju na američkoj cesti, ono krhko i emotivno još više dolazi do izražaja. Karabašlievu to nije došlo prirodno; otkrio je da je prvu verziju rukopisa dao prijateljici na čitanje i da mu je ona rekla da nije dovoljno emotivan. Pa je prionuo na posao i na papir stavio netipično, ako ćemo se držati klišeja da pisanje o emocijama (ipak) ide lakše književnicama. Razotkrivajući Zacka, junaka, razotkrio je i sebe (sebi), Zaharija.

"18% sivo" lijep je roman na mnogo razina. Lako je moguće da ćete, kad dođete do kraja, poželjeti čitati ga ispočetka. Meni se možda najviše sviđa jer razotkriva u kojoj mjeri je naše srce - životinja. Ili Zaharijevim riječima: "Dugo zurim u mračni strop, potom se otkotrljam tamo gdje je ona spavala do prije devet noći. Sklupčam se u embrij od gotovo jednog metra i pritišćem srce svom težinom svoga tijela. Srce je poput susjedovog mačka - ništa ne razumije. Još ne razumije da je nema. Srce je životinja."

Roman o velikoj ljubavi koji otkriva zašto srce ništa ne razumije