Višegrad je više nego grad. Višegrad je div koji na svojim plećima nosi jednu vodenu silu i mnoga stoljeća više nego bolne povijesti koju opet, kao tradiciju, iz pokoljenja u pokoljenje prenose leđa njegovih više nego nesretnih stanovnika. Onih, koji su zbog te povijesti nepravedno ginuli ili je hrabro preživljavali, i onih koji su je, kukavički, pisali u krvi.

Jedna od najpoznatijih pripovijesti o Višegradu ikad zapisanih svakako je ona Andrićeva. Taj je zapis ostatku svijeta donekle uspio prenijeti krvavu povijest naroda koji su se na ovim prostorima Europe borili za opstanak u surovim geopolitičkim uvjetima, ginući za tuđe ideale, a nikada ne dostižući svoje.

U tom je zapisu Andrić opisao kako je vojnik gradio most. Ne bilo kakav vojnik, nego vojnik upitne etničke pripadnosti, simbol naroda izmiješane krvi koja će ih stoljećima pratiti kao zla kob ili prokletstvo.

Kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ludilo zahvatilo prostore bivše Jugoslavije, Višegrad je bio među prvim gradovima koji su osjetili manifestaciju zla u ljudskom obličju. U proljeće 1992. ubijene su stotine stanovnika “neprikladne“ krvi, a njihovi leševi sa drinske ćuprije bacani su u rijeku. Započelo je razdoblje kolektivnog ludila u kojem su sretniji uspjeli pobjeći i potražiti utočište u drugim gradovima bivše države, Europe i svijeta.

Sašu Stanišića, autora romana “Kako vojnik popravlja gramofon“ rat je zatekao u nježnoj djetinjoj dobi, kad su čula još uvijek podložna čuđenju svijetu oko sebe, a fantazija može dovoljno vješto stvoriti slike neke druge realnosti u kojoj je sve još lijepo i toplo. Zato Aleksandar, glavni junak ove priče, mašta biti čarobnjakom koji će dodirom svog štapića učiniti da svo zlo oko njega nestane. Zle ljude popraviti u dobre, oživjeti mrtve i vratiti izbjegle. Prevrtjeti film unatrag i dobiti mogućnost završiti otpočeto.

Jer, Aleksandrova sudbina, kao i sudbina brojne bosanske djece, počinje teći nekim novim tokom, a on je dijete koje, započeto u jednom gradu, ne može biti završeno u nekom drugom. A osim smrti, ima li strašnije sudbine od takve?

U etnički ispremiješanom susjedstvu, s roditeljima čije su krvi po rođenju zavjetovane dvama različitim bogovima, Aleksandar kroz odrastanje upoznaje običaje i nacionalne simbole različitih naroda. Onih koji su cijeloga života živjeli u suzvučju, sve dok se jedan od njih nije odlučio zapjevati vlastitu pjesmu.

I moglo bi se pomisliti kako su sudbine koje su stigle stanare iz kuće u kojoj je živio više nego jezive da bi bile opisane u romanu.

Ali, Saša Stanišić diskursom djetinjstva koji će razumjeti i mladi i odrasli uspijeva prenijeti emociju koju bi stariji teško iznjedrili, presubjektivno pogođeni ratom. Čudeći se svijetu oko sebe, pronalazeći ljepotu u svakom tragu djetinjstva, Aleksandar će ispričati priču o onima čije će sudbine biti zapisane u velikoj knjizi povijesti. Među njima i svoju, sudbinu djeteta koje upija život oko sebe skrivajući se u podrumu od metaka i granata, da bi poslije, otišavši s roditeljima iz rodnog grada, slobodan, ali ne i oslobođen, tražio trag tog djetinjstva kroz bezbrojna pisma što će ih pisati djevojčici koju pamti kao onu niz čije su lice tekle suze nakon što su joj odveli i ubili roditelje.

Čitajući o ratnim strahotama, čitatelj se neće moći oduprijeti ludilu emocija koje ovaj mladi spisatelj prenosi na lak i stilski do savršenstva dotjeran način. Začudni su način i lakoća kojom Saša Stanišić barata stilskim figurama, kao jezični virtuoz čija bi sposobnost stavljanja života u perspektivu mogla postidjeti i neke od najhvaljenijih suvremenih svjetskih književnika.

No, Stanišić se automatizmom - na njemačkom jeziku pišući o svom bosanskom djetinjstvu, i sam svrstao u svjetsku književnost. Ne bosansku, ne njemačku niti bilo koju drugu nacionalnu.

I na taj je način uspio pokazati da je multikulturalnost opstojna. Da granice među nacijama ne postoje. Da su svi ljudi, bilo koje nacije, bilo čije države, bilo koje boje kože, vjere, spolnog opredjeljena, talenta ili netalenta za umjetnost - isti, i da čak i gluho uho može raspoznati nježne nijanse grube melodije samo ako mu se pruži mogućnost izbora.

“Kako vojnik popravlja gramofon“ roman je o ratu, mržnji, smrti, zlu i strahu. Ali, istovremeno, to je roman o toploj ljubavi prema životu, čak i kad se on manifestira kao deveti krug pakla.

I zato ga vrijedi pročitati.

Roman o Višegradu, ratu i dječaku koji je fantazijom izmijenio stvarnost