Uvijek me zanimalo što se dogodi ženama koje uđu u brak i automatski postaju neprepoznatljive u odnosu na “predbračne”godine. Što se dogodilo s njihovim “ja”, gube li ga one izgovaranjem riječi “uzimam”, ili... u čemu je stvar!? Gdje nestaju njihove vrckave, zabavne osobine, želja za kavama s frendicama, zašto se svaki razgovor s njima svodi na upravo neizbježno slušanje zamjenice “mi” u najrazličitijim varijantama!

Naravno, ne generaliziram, ali morate priznati da znate barem jednu ženu kojoj odgovara moje čuđenje.

Navedene probleme u roman je pretočila Anne Tyler u “Raznizanim godinama”, svom 13. romanu. Delia Grinstead, protagonistica romana, živi s pitanjima koja sam maloprije radoznalo postavila. Godinama je u braku sa Samom, liječnikom kojeg njegovi pacijenti nazivaju svecem. Svi od reda joj se dive kako ima savršenog muža, kako je Sam najbolja stvar koja joj se dogodila u životu. Delia ga naravno vidi iz potpuno drukčije perspektive; on je iritantno predvidljiv, pomalo dosadan i uvijek beskrajno staložen. Iznad svega, krajnje nezainteresiran za suprugine interese.

Sam Grinstead osoba je koja šeće kroz život kao po dobro poznatom i pripremljenom teritoriju. No nemoguće je kroz život lagano šetati, spoticanja i padovi neizbježni su dijelovi tog velikog putovanja. Putovanja na koje se ne isplati ići sam, potreban je suputnik. Ako suputnik šuti, žmiri i nezainteresiran je za događaje po putu, vrlo je vjerojatno da će to postati prilično zamorno putovanje. Na kraju kojega će netko sigurno biti razočaran.

Upravo to dogodilo se Deliji. No nije samo njen suprug pridonio tome. Njihovo troje djece izraslo je u velike, površne i nepristojne stvorove kojima smetaju majčinski pogledi i zagrljaji. Supruga i djecu odavno je počela doživljavati kao strance, pita se je li ikad bila sretna u braku. Nitko ju ne primjećuje, pravu nju, vrckavu, zaigranu, djetinjastu, Deliju koja voli ljubavne romane, nekonvencionalnu i znatiželjnu. Mudrija je i pametnija nego što oni to misle. Ne može pomiriti sebe s ulogom koju ima u obitelji, a ta uloga njima više i nije tako bitna i zanimljiva.

Osjeća se kao “suvišan čovjek” u vlastitom domu, no više od svega, to je počinje ljutiti i živcirati. Muči ju pitanje: “Kad se to mila i dražesna ženica pretvorila u blesavu i nesposobnu?” Nije svoj život zamišljala takvim, nedostaje joj uzbuđenja, trenutaka u kojima je ona bitna, a ne sve drugo oko nje.

Odlaskom na obiteljsko ljetovanje, jednostavno joj, rekli bismo, “pukne film”, i odšeta se niz plažu uz, podrazumijeva se, potpunu ignoranciju njenih bližnjih. Ne razmišljajući kamo ide, jednostavno pušta da je noge nose, rekavši samoj sebi da će “hodati sve dok ne padne s kontinenta”. Igrom slučaja, dođe u simpatični mali gradić Bay Borough gdje započinje novi život. Na godinu i pol!

Recimo da je uzela nešto duži godišnji odmor, samo što se ne odmara s obitelji, već se odmara od nje. Zaposli se, upozna nove ljude, no što je najbitnije, uživa u slobodi da bude onakva kakva zaista jest. Novu-staru sebe naziva “gospođicom Grinstead”.

Odlaskom supruge, Sam je konačno suočen s pravim životom u kojem se, očekivano, ne snalazi baš najbolje. Obitelj se počne raspadati i postaje jasno da je Delia “držala sva četiri zida kuće”...

Lik Delije briljantno ocrtava probleme s kojima se svaka žena, vjerujem, kad-tad suoči. Pitanje samoostvarenja i afirmacije provlači nam se kroz cijeli život, počevši od adolescentske dobi kada smo najčešće zadovoljni sobom tek nakon što su drugi zadovoljni nama. Djeca i brak definiraju osobu na jedan potpuno drugi način, u to sam sigurna. Pretpostavljam da se tada definiramo kao dio kolektiva, prestajemo razmišljati i djelovati samo za sebe.

Baš tada postoji najveća opasnost da nam se dogodi ono što se dogodilo Deliji - da se malo pogubimo putem, zaboravimo na vlastite užitke, želje i sve podredimo svima, samo ne sebi. Zar je tako loša ideja jednostavno ostaviti onu hrpu neispeglanog veša i otići s prijateljicom u kino ili večer provesti uz dobru knjigu? Na kraju krajeva, svašta je u modi, mislim da malo nagužvano može proći bez problema!

Tyler se u gotovo 50 godina stvaralačkog rada posvetila manje-više sličnoj tematici. Obiteljski odnosi, “obiteljska dinamika˝, kako sama kaže, u središtu su njezinih romana.
Čitajući, nećete se mučiti viškom redaka potrošenih na detalje; pametnim i jednostavnim rečenicama spisateljica crta svoje priče i likove.

Zanimljivu filozofiju iznijela je o pisanju: “Želim živjeti druge živote. Nikada nisam vjerovala da imam samo jednu priliku. Pisanje je moj način korištenja prilika.” Živi vrlo povučeno, ne iznosi detalje privatnog života, jer ne želi kroz likove svoje čitatelje podsjećati na sebe ili svoju obitelj. Kaže kako želi da njeni likovi isijavaju kroz nju, kao da je nevidljiva.

Sav užitak u pisanju pronalazi u “izmišljanju potpuno novog svijeta, vjerodostojnog svijeta, kako bi čitatelji mislili da je istinit. Imaginarno istinit.” “Ponos i predrasude” navodi kao jedan od sebi najdražih romana, opisuje ga kao “laganog, veselog i svjetlucavog”.

Istim riječima opisala bih Anne Tyler i njezin divno jednostavan način pisanja. Ovaj inteligentan, duhovit i inteligentno-duhovit roman toplo preporučam svima koji su se prepoznali u liku Delije, onima koji ne žele jednog dana shvatiti da su “suvišan čovjek” bilo gdje (a kamoli u obitelji) i onima koji žele knjigu koju neće ispustiti iz ruku dok ne dođu do zadnje stranice.

Osim toga, kako ne pročitati knjigu autorice koja je Nicka Hornbyja, kako je sam rekao, nadahnula da se počne baviti pisanjem? E pa, hvala Anne Tyler!

Roman o ženi koja je odlučila hodati sve dok ne padne s kontintenta. Ili je netko konačno ne primijeti…