Bomboni od meda
Roman o ženi koja je voljela muškarce koji su voljeli uniforme
Merita Arslani
Naša ocjena:
Rat, žena s otoka od koje se očekuje da odigra tradicionalnu ulogu žene iz provincije, onda se ona zaljubi, pa se zaljubi još jednom… S tim sam mislima uzela u ruke knjigu “Bomboni od meda” i, da se razumijemo, to su misli zbog kojih bi već u startu odustala od svake knjige. Žene kojima je ljubav stalno fatalna, a još su pritom iz neke zabiti nisu žene koje spadaju u meni omiljenu kategoriju likova u književnosti. Još kad se dobar dio priče događa za vrijeme rata, stvar postaje gora. Nije čak ni važno o kojem je ratu riječ, ali to stalno bavljenje s poviješću nakon nekog vremena vam postane naporno, kao da se nikako ne možemo pomaknuti naprijed, u neke druge priče, neke druge događaje i ljude.
Međutim, ovo nije samo neka priča o ljubavno-ratnim putešestvijima jedne otočke žene, a ni Milana Vlaović se nije upetljala u klišeje takvih priča kako bi se možda, s obzirom na temu, očekivalo. Izuzetno cijenim svakog pisca koji uspije privući moju pažnju s temom koja mi inače baš ne “leži” i u tu grupu sam uključila i Milanu Vlaović. Priča nije ratna, nije ljubavna, nije društvena, nije povijesna, ali je zapravo sve to zajedno. Sve to je jako dobro začinjeno Milaninim nepretencioznim pripovjedačkim stilom, kojeg naglašavam jer je baš taj stil bio razlog zbog kojeg sam knjigu nastavila čitati i nakon što sam shvatila da mi tema romana nije omiljena. Milana odlično piše, kod nje nema suvišnih riječi i pretjeranih opisivanja. Kod Milane se sve događa tečno, ali ne prebrzo.
Milanin glavni lik zove se Marta i živi na Visu. Počinje Drugi svjetski rat i tako počinje najburnije razdoblje Martine sudbine. Međutim, nije samo rat razlog burne Martine životne priče, već i njezin radoznao, zaljubljiv i fatalistički duh koji je vodi kroz život, a naročito kroz ratno razdoblje u kojem se od ljudi očekivalo da “ne talasaju” previše i da se previše ne ističu. Bilo je to vrijeme kada su muškarci išli u rat, a žene su ostajale kod kuće i nastojale očuvati obitelj dok se muškarci ne vrate. E, pa Marta nije bila takva. Marta je htjela više i bolje, htjela je ljubav, vidjeti svijet, upoznati nove ljude i nove običaje.
No, žena koja sama traži vlastitu sreću u vremenima kada su trebale (ili morale) samo kuhati i odgajati djecu, teško može naći takvu sreću. Takva sreća, naime, za nju nije bila predviđena. Njezina je sudbina bila negdje zacrtana onog dana kada se rodila, a Marta se usudila pokušati je promijeniti. I, zapravo ju je promijenila, ali nije uspjela pronaći sreću. Za nekoga je to neuspjeh, ali ja bih rekla da je uspjeh, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što nije pristala živjeti onako kako su joj drugi rekli da bi trebala, već onako kako je ona mislila da treba.
Marta je u to vrijeme prošla svašta, a unatoč ratnom vihoru i opakim ljudima kojima je bila okružena, najviše je patila zbog ljubavi. Da li zbog rata ili naprosto sudbine, Martin ljubavni život obilježili su muškarci u uniformama i to svih vrsta koje su postojale u Drugom svjetskom ratu, a i nakon njega. Neke uniforme bile su dobre, a neke nisu, zbog nekih bi joj roditelji bili ponosni, a zbog nekih bi je se najradije odrekli. Tako je to u ratu, nisu sve uniforme iste, neke volimo, a neke ne volimo. Međutim, Martu nisu zanimale boje tih uniformi. Nevina i naivna, za nju nisu postojale uniforme, nego muškarci od kojih je samo htjela da je vole. Voljeli je jesu, ali onako kako su oni mislili da je dovoljno i onoliko koliko je njima bilo potrebno da se osjećaju dobro. Za Martu je svaka ta ljubav u jednom trenutku postala bolna i neiskrena.
Opet me pomalo rastužila ta nepravedna sila koja je Marti oduzela pravo na sreću, ali i onu iskonsku sreću koju žene poput Marte zaslužuju. To je ona najveća snaga ovog romana, jer da bi se mene rastužilo stvarno morate biti izrazito sposobni. Milana me prvo uspjela privući da pročitam priču za koju bi me inače trebalo silno nagovarati da je pročitam, a onda me uspjela natjerati da se rascmoljim oko neke tragične ljubavne priče. Ja inače ne bih napisala ni tri rečenice o nečijoj ljubavnoj priči, a kamoli tri pasusa. Ali, eto, Marta je naprosto takav lik, ne zaslužuje manje od toga.
Podijeli na Facebook
