Hajde, priznajte, koliko puta vam je došlo, kad je dan lud, a vi još luđi, da pošaljete sve u tri pičke materine (znam, neprimjereno je, ali ima smisla, vidjet ćete poslije...), ukrcate se na prvi vlak i odete? Odete kamo? Ma, bilo kamo! Samo da je što dalje od tih ljudi na poslu koji vam piju krv, od te djece koja vrište, od mame koja vas i dalje kontrolira iako ste prešli četrdesetu još prije deset godina, od računa, od nedostatka vremena, od lošeg braka, od nečega. Bilo čega.

E pa, Maksim Cristan učinio je upravo to.

U svibnju 2001. godine, bio je siv dan, Maksim je sjedio u autu i vozio na sastanak s klijentom iz Njemačke. Maksim je u to doba bio prilično uspješan poslovan čovjek; uvozio je talijanski namještaj i prodavao ga, uglavnom, novopečenim hrvatskim bogatašima. (Pored toga, bio je i vrhunska ulizica.) Sjedio je, dakle, tako Maksim toga dana za volanom svoje Berette Chevrolet, čekajući da se na semaforu upali zeleno svjetlo, kad se iznenada paralizirao. Najprije tijelo, a onda i mozak. Panika u duši, grčevi u tijelu. Brzinski je, kao šrapnel, izletio iz auta i ostavio ga usred prometa ne ugasivši motor. Nikad se više nije vratio.

U trku je prešao ulicu i u slalomu jurio između pješaka. Tamo, na križanju, još su trubili automobilu u kojem više nije bilo vozača. Maksim je hodao, i hodao, sve dok se nije našao pred žutom zgradom hotela. Ušao je i zatražio sobu. Mladiću na recepciji dao je obilnu napojnicu i rekao da bi trebao odspavati. U sobi 510 spavao je danima i noćima, napola, a možda i potpuno lud, u svakom slučaju slomljen, iscijeđen, povremeno histeričan.

"Što želim u ovom trenutku? Što u ovom trenu želim učiniti više od svega?", pitao se Maksim. Jedino što je sigurno znao jest da se ne može vratiti u život koji je dotad živio i tako je, umjesto da se vrati kući u rodnu Pulu, ili ne daj bože ode na onaj sastanak, završio na željezničkom kolodvoru kupujući kartu za prvi vlak koji je vozio na zapad. Vlak ga je odvezao u Milano, gdje je Maksim dvije i nešto godine živio na ulici, kao beskućnik.

Mjesec i pol dana trebalo je da obitelj uopće ustanovi gdje je Maksim. Za to vrijeme, firma koju je gradio osam godina, propala je. Njegovi znanci su zaključili da je skrenuo pameću, onako bez nekog jasnog razloga. Njegova majka i ostatak uže rodbine bili su uvjereni da se drogira. (Neki to i dalje misle.) A Maksim? Pa, Maksim je na trenutke bio ekstatičan od novootkrivene slobode, pa na trenutke užasnut do dubine duše jer je spavao na ulici i nije imao novca, i nije znao jezik, i često je bio gladan, pa uvjeren da je poludio, pa siguran da mu nema druge nego slijediti taj unutarnji glas koji ga je nagonio da dane provodi sjedeći na malom milanskom trgu, podnu nogu kipa imperatoru Konstantinu i piše, piše, piše u svoje bilježnice, što god mu padne na pamet.

Jedan dio tih bilježnica prerastao je 2007. godine u roman "fanculopensiero", odnosno u hrvatskom prijevodu "Bemteumozak" (Planetopija, 2012.). (Ostatak bilježnica pretočio je u knjižice iz vlastite radinosti i od njih, kao ulični pisac, neko vrijeme živio dok je bio beskućnik.) Maksim Cristan, što mu je pseudonim, originalni rukopis romana napisao je na talijanskom jeziku, iako ga nije znao kad je stigao vlakom u Milano, a roman je u međuvremenu doživio pet izdanja. Zanimljiva je to priča. Maksim se te 2007. pojavio u uglednoj izdavačkoj kući Feltrinelli, predao rukopis i ponovno onamo navratio za mjesec dana... kako bi potpisao ugovor. Prema knjizi je napravljena i kazališna predstava, za Maksima se pročulo, pa je stao pisati za poznate talijanske tjednike i gostovati u medijima.

Tamara Pliško, prevoditeljica njegova romana na hrvatski jezik, za Maksima je saznala upravo tako - pročitavši članak u lokalnim talijanskim novinama. Kupila je knjigu, rečenica za rečenicom... i bivalo joj je sve jasnije da se knjiga naprosto mora prevesti na hrvatski. "Maksim je kao šesnaestogodišnjak čitao Kafku i možda tad bio na pragu odluke da neće potratiti život kao što je to učinio Gregor Samsa", piše prevoditeljica u uvodu knjige.

Jasno vam je, zar ne? "Bemteumozak" je ona vrsta knjige koja vas ne može ostaviti ravnodušnim. Rekla bih da je to zašto što Maksim u njoj trči za svojom dušom; pita se tko je i dobiva sasvim lude i istodobno sasvim lucidne odgovore.

Da ne bi krivo zaključili: "Bemteumozak" nije self-help literatura, iako govori o tome kako biti svoj. Maksim Cristan ne pokušava dati savjete za život ili podijeliti s čitateljem svoje uvide iz doba "izolacije". On je tek pripovjedač jedne životne sekvence koja je posljedica radikalne životne odluke koja pak nije donesena slobodnom voljom. Barem ne svjesno. Sasvim je jasno, već nakon par stranica čitanja, da Maksim nije imao izbora nego učiniti ono što je učinio. Ovo nije niti knjiga tipa "Jebe mi se", koja savjetuje da svim životnim problemima kažete upravo to - jebe mi se, iako na više od nekoliko mjesta Maksim primjerice kaže "Ma jebite se svi skupa!". I zabrinutoj obitelji, i dobrodušnim prijateljima, i licemjernim poznanicima, i odgovornom životu.

Ono što osvaja, od prve do zadnje rečenice, jest ako ne apsolutna, a onda svakako radikalna iskrenost. Za aposlutnu iskrenost ne mogu, naravno, garantirati, jer autora ne poznajem, no u iskrenost vjerujem jer je Maksim u ovoj knjizi najmanje štedio sebe, iako, vjerujem, njegovoj majci u Puli nije bilo lako pročitati kako se Maksim tek nakon par mjeseci sjetio da bi joj mogao napisati pismo u kojoj joj javlja da je dobro (mama, kao mama, odgovara, ukratko prepričano, riječima: "Glavno da si ti živ", i dalje, naravno, uvjerena da se drogira).

Ta radikalna iskrenost, koja uključuje i komadanje, pa onda polagano i bolno sljepljivanje vlastite duše, dolazi u paru s golemom količinom sućuti. Ponajprije sućuti prema sebi. Osim što je nesumnjivo rođen pod sretnom zvijezdom (objasnit ću malo kasnije), Maksim je na ovaj svijet došao, ili ga je zbog živčanog sloma naknadno stekao, s uvjerenjem kako prema sebi treba biti brižan. Ne toliko blag, u smislu toleriranja vlastitih slabosti, koliko svjestan da za neke stvari treba vremena. U godinama u kojima je živio na ulici, a jedne zime gotovo i umro od gladi, a potom i hladnoće, Cristan je zapravo bio nevjerojatno strpljiv, nevjerojatno uvjeren da ide pravim i jedinim smjerom, iako mu uopće nije bilo jasno na kojem je to putu i do kojeg će cilja stići. Ako, naravno, preživi.

Potom dolazi i sućut prema drugima, ali i sućut drugih, a slijedom toga i ono rađanje pod sretnom zvijezdom. Druga stvar koja čitatelja fascinira, pored piščeve iskrenosti, jest količina dobrih ljudi na koje je naišao u godinama beskućništva. Najprije je tu prijatelj Raki koji ga na kratko udomi, a potom i traži i nađe kad se Maksim izgubi u prvim danima ludila. Potom je tu Pino, ovisan o kokainu, koji ga odvede kući na večeru i dopusti mu, bez riječi, da neko vrijeme živi s njime i njegovim prijateljima. Pa transvestit Donatella la Bella koji mu prepusti svoj ležaj, kuha mu jer je pothranjen i kupi mu cipele. Onda na ulici upozna Mariju koja će mu početi davati instrukcije iz talijanskog jezika i, još važnije, otkrije mu gradsku knjižnicu usred parka Sempione gdje će Maksim početi pisati svoje knjižice.

U parku ilegalaca upoznat će Bosanca kojeg su svi zvali Balkano, koji će s njim podijeliti svoju klupu za spavanje, nahraniti ga ostacima iz McDonald'sa i kamenjem gađati ulične svjetiljke kako bi Maksim mogao zaspati... Slijedi meni najpotresnija priča (jer roman se zapravo može čitati i kao niz priča o dobrim ljudima...), ona o Jugociganima koji su odbili kupiti njegov pasoš i umjesto toga sakupili 68 tisuća lira i dali ih Maksimu da objavi knjigu. Pa vremešna udovica Rita koja je Maksima svake nedjelje zvala na ručak i tuširanje, a da se ne bi osjećao dužnim, svaki put bi i, potpuno nepotrebno, spakirala nekoliko kutija koje bi Maksim, kao, morao odnijeti u podrum...

Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put čula za toliko dobrote. A ovo je tek dio ljudi koje je Maksim upoznao u godinama bez doma.

Ima, naravno, u "Bemteumozak" i tužnih priča. Ima i smrti, i izdaje, i razočaranja, i psovki punih gorčine, i svađa, i mračnih sudbina drugih beskućnika. Ima i usputnog seksa, i ljubavi, i svemirskih podudarnosti, i sudbine.

Ako baš moram odrediti žanr, a svakako nije self-help (uostalom, sam autor nikome ne bi savjetovao ovakav put...), onda je Maksim Cristan napisao avanturistički roman, u kojem je napeti zaplet osmislio sam život. Doista, kad počnete čitati, teško ćete "Bemteumozak" ispustiti iz ruku: strepit ćete nad tim čudnim, neprilagođenim društvancem s ulica Milana, zavoljeti transvestite slomljenih srca, živo zamišljati ćaknutog Rudija, poklapati dlanovima uši od vike Otta Aiutija, slušati glazbu Icara Ravasija, tugovati za Placidom...

Znam, nije baš u redu to reći nekome tko se tek sprema pročitati knjigu, no... moram. Jer ovo je baš roman koji će vam zarobiti srce. Dakle - s Maksimom će sve na kraju ispasti okej.

Roman o životu na ulici koji će vam zaustaviti dah, zarobiti srce i podsjetiti vas da je svijet pun dobrih ljudi