Mlada nevjesta
Roman u kojem više fascinira umijeće prevoditeljice nego autorova ideja
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Alessandro Baricco i ja već nekoliko godina imamo problem: književna ekscentričnost i raskošni stil zbog kojih sam ga nekad voljela još su tu, ali u njegovim poetskim slikama sve je manje smisla. Romani mu počinju nalikovati na Verdijeva "Trubadura": glazba je zanosna, ali je libreto, da citiram Arnauda Bernarda koji je režirao Verdija u zagrebačkom HNK-u, "notorno nerazumljiv (...) arhetipski primjer loše sklepanog teksta".
Referenca na glazbu nije slučajna jer je Baricco karijeru, nakon završenog studija filozofije, započeo kao glazbeni kritičar. Prije nego što je postao književnik u 33. godini života, napisao je dvije knjige o glazbi, jednu posvećenu Rossinijevu glazbenom teatru. Rossini je i inače Bariccova opsesija, dapače u njemu je pronašao jedini književni uzor (mimo njega, tvrdi, nema uzora). Stoga Bariccovu strategiju pisanja treba promatrati kao glazbenu tehniku kojom nerijetko oponaša omiljenoga skladatelja - Baricco se Rossiniju divi zbog sposobnosti da usložnjava svoje kompozicije ponavljajući isti motiv u gotovo neizmjenjenom obliku, no ubrzavajući ritam, u krešendu.
Ako bi ga se nekako trebalo "žanrovski" odrediti, onda Baricco uglavnom piše eksperimentalni roman. Odlika mu je stilistička bravuroznost, poigravanje s pozicijom pripovjedača – nerijetko mijenja pripovjedačke perspektive ili pak otkrijemo da je "stvarni" pisac romana koji čitamo jedan od likova, a voli u zaplet uplesti i (svoj) proces pisanja romana. Najveću pažnju posvećuje ritmu – to je zato što on ustvari pokušava riječima napisati glazbu, pa tako dobijemo cirkularnost, nelinearnost, manjak kronologije, ponavljanja epizoda čime nekad, banalno, oponaša refren u pjesmi.
Osobno mi je najdraži njegov roman "Ocean more" (u kojem mu je sve navedeno uspjelo), potom novele "Svila" i "Bez krvi" te monolog "Novecento" – u kojima ima jednostavan zaplet i linearnu radnju. Volim i njegove "Kule od bijesa", linerani "Emaus" mi je beskrvan i dosadan.
Kritika se jednoglasno slaže da je Baricco sjajan stilist, oko njegovih eksperimenata u tekstu su mišljenja podijeljena: često tu nedostaje supstance, i to je glavni problem njegova zadnjeg romana "Mlada nevjesta". Kad je na početku uspostavio arhetipske glavne likove – Oca, Majku, Strica, Kćer, Sina i Mladu nevjestu – ponadala sam se da je napisao novi "Ocean more". U "Mladoj nevjesti" upoznajemo ekscentričnu talijansku obitelj s početka prošloga stoljeća u kojoj se strahuje od odlaska na spavanje jer su noću, navodno, umrli svi pokojni članovi obitelj. U tu obitelj stiže Mlada nevjesta: treba se udati za Sina, ali je on na školovanju u Londonu. Dok Mlada nevjesta očekuje svojeg zaručnika, počinje njezino erotsko buđenje, a u njega se redom upliću svi članovi obitelji.
Na prvu zanimljiv i bajkovit zaplet brzo se pretvara u literarni manirizam – Baricco se više trudi biti ekscentričan, nego što to jest, a povremeno tone i u klišeje (bizarne, pa je manirizam očuvan). U "Mladoj nevjesti" opsjednut je seksom, do te mjere da metapripovjedački o tome raspravlja sam sa sobom: ne doznajemo razlog te opsesije. Svršetak romana ostavlja dojam kao da se jedva izvukao iz eksperimentalnog labirinta, završava doskočicom, nikakvim objašnjenjem za čitatelja kojeg je "vozao" kroz 160 stranica teksta gustog kao nafta (zbog čega čitatelj ima dojam da ih je petsto).
No najveći je problem neprestano mijenjanje pripovjedačke perspektive: kako koji lik naleti na drugoga, bilo u stvarnosti bilo u mislima, tako preuzme pripovijedanje. Nerijetko pritom čitatelj pročita nekoliko odlomaka prije nego shvati što se dogodilo pa se mora vraćati i ponovno čitati. Za takav postupak nema baš nikakvog književnog opravdanja, osim što to Baricco, eto, voli. "Mlada nevjesta" puna je prelijepih, i besmislenih, književnih slika, može se u njoj uživati na stilskoj razini, no pravi heroj ovoga romana je Snježana Husić koja je sve to junački prevela.
* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
