U posljednje vrijeme bogovi književnosti mi nisu bili naklonjeni. Knjige koje sam uzimala u ruke kretale su se u rasponu od jedva čitljivo do božesačuvaj. Čak mi nije bilo zanimljivo ni da popljujem ta književna nedjela u svojim recenzijama. Puna tri mjeseca sam sa zavišću čitala dojmove ostalih recenzenata, koji su pročitane knjige redom ocjenjivali kao remek djela, maestralna ostvarenja ili kako već. Nakon neviđene patnje gotovo sam pomislila da me netko prokleo, a onda je Fraktura objavila "Marinu".

Prvo sam čekala par dana da se pojavi na policama jedine pristojno opremljene knjižare u mom gradu, a onda sam u nekom polu-bunilu ušla u knjižaru, gotovo srušila bakicu koja je kupovala Cosmoplitan (da, znam, i ja se pitam kog će vraga babi Cosmo) i izašla u stanju potpunog bunila držeći u rukama svoj prekrasni primjerak "Marine". A onda sam ju ostavila da stoji na polici dva mjeseca. Mislila sam si da, ako me Zafón razočara, nikad više nikom neću moći vjerovati.

Kad sam napokon skupila hrabrost da počnem čitati svoju zadnju nadu u moje čitalačko sutra, zaboravila sam u potpunosti na prethodne "muke po čitanju". I ne samo to, zaboravila sam da imam život izvan knjige koju čitam, zaboravila sam otići spavati prve noći kad sam uzela knjigu u ruke, a na moju veliku radosti i iznenađenje, zaboravila sam taj dan i jesti.

Zafón me, onako kako on to zna, uvukao u neki novi svijet, u Barcelonu nekog drugog vremena, u priču o dječaku koji otkriva misterije i djevojci koja ga je na to navela.

Oscar Drai je petnaestogodišnji dječak koji s prijateljem istražuje napuštene vile u Sarriji. Jednog dana se odlučio zaputiti u aveniju koju do tad nije ni primijetio. I od tada se život koji je do tada poznavao mijenja iz korijena.

Događaji koji su uslijedili dovode ga do Marine, najljepše djevojke koju je ikad vidio, a ona ga odvodi na groblje u Sarriji. Na tom groblju svake zadnje nedjelje u mjesecu, u 10 ujutro, obučena u crni baršunasti ogrtač, s kapuljačom, pazeći da joj se ne vidi lice, nepoznata dama ostavlja jednu crvenu ružu na jedinom grobu na kojem je umjesto imena uklesan crni leptir raširenih krila. Prateći neobičnu damu, nailaze na zimski vrt u kojem su ponovno pronašli simbol leptira, ali i album, po svemu nalik na obični obiteljski, osim po tome što se u njemu, umjesto sretnih lica zdravih ljudi, nalaze tužni osmjesi ljudi s teškim malformacijama. Oskar i Marina bježe iz vrta, uzimaju album sa sobom, s osjećajem da ih je netko cijelo vrijeme promatrao.

Nakon toga, događaji koji su uslijedili, zbližili su Marinu i Oscara i oni su zajednički počeli otkrivati tajnu propasti jednog od nekad najbogatijih ljudi u Barceloni.

Osim što otkriva što se krije iza simbola leptira raširenih krila, Oskar postupno otkriva i Marininu obiteljsku povijest. Marina živi s ocem koji je nekad bio slikar, ali je nakon smrti njezine majke, operne pjevačice, prestao slikati. Njih dvoje postaju njegova obitelj, njegov cijeli svijet.

Priča koju nam priča Zafón prilično je nevjerojatna, ali ju je ispričao tako da bih mu ja osobno bila sklona povjerovati da se zaista dogodila. Uvjerljiv i slikovit, Zafón svojim pripovijedanjem izaziva toliko jeze da mi se čini da se u nekim situacijama ne bih toliko uplašila ni da su mi se u stvarnosti dogodile. Osim toga, Zafón je sposoban duboko rastužiti čitatelja, a da pritom ne prijeđe onu finu granicu koja dijeli tugu od patetike (dobro, hajde, možda je ipak malo patetičan, ali zaista samo malo i sasvim s mjerom i ukusom).

"Marina" je knjiga okarakterizirana kao knjiga za mlade, ali Zafón u dirljivom predgovoru podsjeća da je dobra priča u svakoj dobi jednostavno - dobra priča. "Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina."

I nemojte odoljeti. Ako ste voljeli "Sjenu vjetra", koja je Carlosu Ruizu Zafónu donijela svjetsku slavu, voljet ćete i "Marinu". Ona je savršen poklon za tinejdžere koji još uvijek nisu sigurni vole li čitati ili ne, savršena je za odrasle koji imaju čitalačku krizu, savršena je za one koji cijene dobru priču, ma... jednostavno je savršena. To je knjiga u kojoj čak i mačak (nazvan Kafka) ima karakter. Sam Zafón tvrdi da mu je "Marina" najdraža knjiga koju je napisao. Vrijedi provjeriti zašto.

I za kraj, meni ostaje samo da ustvrdim: maestralno, genijalno, prekasno, dirljivo (i kako to već ide kad se nešto hvali, malo sam zahrđala po tom pitanju). Moj crni niz loših i osrednjih knjiga je napokon završio.

Roman za mlade koji dokazuje da je dobra priča, u svakoj dobi, jednostavno - dobra priča