Japanska opsesija mačkama, pretpostavlja se, počela je sredinom šestog stoljeća kad je u Japan stigla prva mačka kineskim brodom. Japanski folklor bilježi priču o maneki-neko (u doslovnom prijevodu, mačka koja zove): prije nekoliko stoljeća plemić je stajao ispod drveta na svojem imanju kad je primijetio mačku kako mu maše šapom. Znatiželjan, približio se mački i u tom trenutku grom je udario u stablo ispod kojeg je stajao. Tako je rođena priča o maneki-neko, mački srećonoši, čije figurice od plastike ili keramike ukrašavaju izloge japanskih dućana i restorana.

U Japanu žive milijuni vlasnika mačaka, iz japanske kulture slatkoće (kawaii) stigle su nam sve one neodoljive mace poput Hello Kitty, a volite li Harukija Murakamija, znate za njegovu opsjednutost mačkama: ne samo da je mačji otac, nego mačke nastanjuju gotovo sve njegove romane i priče. U roman "1Q84" uvrstio je priču o muškarcu koji se izgubio u gradu što ga nastanjuju isključivo mačke; u "Ljetopisu ptice navijalice" piše o izgubljenoj mački Toru Okade koju je muškarac volio više od svih svojih ljubavnica; u "Kafki na žalu" protagonist Kafka Tamura ne može proći pored mačke a da je ne pomiluje. Štoviše, bestsler "Norveška šuma" Murakami je napisao kao zahvalu direktoru nakladničke kuće Kodansha Ltd. što mu je pričuvao mačku dok je bio na putu.

No mačke su u Murakamijev romanima i pričama tek prisustvo, ne i osobnost. Funkcioniraju više poput obavezne kulise bez koje se ne može odigrati zaplet. U "Putnim zapisima jednog mačka" japanske autorice Hiro Arikawa (Znanje, prijevod s japanskog Mirna Potkovac-Endrighetti) mačak nije samo glavni lik nego i pripovjedač, a inspiraciju je autorica – popularna japanska spisateljica – pronašla u danas klasičnom japanskom romanu "Ja sam mačka" Natsumea Sōsekija, satiričnoj priči iz 1906. godine u kojoj kućni mačak kritično progovora o svojim vlasnicima iz višeg srednjeg sloja.

Nana, muški mačak ženskog imena (nana na japanskom znači broj sedam) inteligentan je, duhovit, povremeno zajedljiv i uvijek zanimljiv pripovjedač koji čitatelja čvrsto hvata šapama od prve stranice. Odmah ću priznati: bila sam mačja majka jednom Simbi punih devetnaest godina, umro je ovog proljeća, pa ne mogu biti sasvim objektivna u procjeni bilo kojeg romana o mačkama – jednom dijelu mene, koji i sam ima brkove i rep, svi su ti romani dobri. "Putni zapisi jednog mačka", uostalom, ne čitaju se primarno zbog literarne vrijednosti, nego one emotivne: a tu je Hiro Arikawa visoko postavila ljestvicu.

Nana na početku romana nema ime jer je ulični mačak. Razbojnik je to, zna se dobro potući za hranu kad treba, a dane provodi spavajući na srebrnom automobilu. Vlasnik tog auta, Satoru, netipično je benevolentan prema mačjem zaposjedatelju, čak ga počne i hraniti. Dinamika odnosa se promijeni kad Nanu udari drugi auto: dovuče se sa slomljenom nogom do Satoruove zgrade, dere se iz petnih žila, Satoru ga odvede veterinaru i potom smjesti u svoj stan na kućni oporavak. Nakon dva mjeseca Nana je postao kućni mačak, a ubrzo i dobio ime. A iza imena uvijek se krije priča, čak i kad je ime tako doslovno – Nana je bijel, crn mu je samo rep i savijen u obliku broja sedam, i podsjeća Satorua na mačka kojeg je izgubio kao dijete u tragičnim okolnostima.

Nana zna ljudski jezik, kao uostalom i sve mačke, a neće dugo trebati da i Satoru nauči mačji. Imam to iskustvo pa znam da je moguće jer devetnaest sam godina govorila ljudski, a Simba mačji i sasvim smo se dobro razumjeli. Tako i Nana, nakon pet godina suživota, odmah sve shvati kad ga Satoru obavijesti da mu mora naći novi dom, pa mačak i čovjek kreću na putovanje Japanom i obilaze Satoruove prijatelje. Satoru je svima poslao isti mejl: zbog nezgodnih okolnosti (o detaljima ne govori, a oni su previše pristojni da bi pitali…) svojem mačku mora što prije naći smještaj, pa bi s njim došao da se upoznaju.

Ako ste pročitali ijedan japanski roman, onda znate da u njima nikad nema povišenih emocija. Atmosfera je uvijek pristojno suspregnuta, likovi izmjenjuju mnogo plezentarija, a ispod površine uglađenosti i zahvalnosti nerijetko je prava bura. Možda su zato "Putni zapisi" u Japanu prodani u višemilijunskoj nakladi, a potom i osvojili svijet (snimljen je i istoimeni film): Nana, i druga životinjska bića u romanu, jasno govore o svemu onome o čemu ljudi oko njih šute. Dok Satoru obilazi prijatelje, pa iskaču stare traume, povrede i zamjeranja, pristojni japanski muškarci i žene se smješkaju, a njihovi životinjski sustanari glasno komentiraju.

Hiro Arikawa u životinjskom je registru osvježavajuće suvremena, iako su "Putni zapisi" gotovo starmodna priča o ljubavi i zahvalnosti. Njezino gospodstvo mačka ima, znamo, nezanemarivo mjesto u povijesti književnosti: Behemot je u "Majstoru i Margariti" s Wolandom igrao šah, Cerigradska mačka zbunjivala je Alisu u zemlji čudesa, mačke žive u fantastičnim svjetovima J. K. Rowling, Philipa Pullmana, Beatrix Potter i Edgara Allana Poea. No te su mačke često antropomorfizirane jer žive u antropocentričnom svijetu koji ih pretvara u simbole dobre ili loše sreće, smrti, čarobnjaštva i sličnoga. Ni Nana toga nije pošteđen, uostalom dobio je ime po broju sedam koji se smatra sretnim znamenom.

Tek je pjesnik Thomas Stearns Eliot – a na tom je tragu i Arikawa - unio balans u književnu animalistiku. Ljubica Matek u svojem znanstvenom radu "Pjesme o mačkama za djecu i odrasle: T. S. Eliot i pitanje identiteta" (Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski fakultet Osijek, 2020.) bavi se pitanjem imena i identiteta oslanjajući se na književno-animalističko iščitavanje Eliotovih stihova. "Baveći se identitetom personificiranih mačaka, Eliot potiče čitatelja na humanije razmišljanje o mačkama i svojim živopisnim prikazima mačjih tipova i dogodovština upućuje na to da je njihov život jednako vrijedan i opterećen sličnim problemima kao što su ljudski, evocirajući ono što će se tek desetljećima kasnije nazivati bioetičkim egalitarizmom, posthumanizmom i teorijom identiteta", piše Matek.

Analizirajući Eliotovu "Knjigu starog mačka o mačkama svakodnevnim" ("Old Possum’s Book of Practical Cats", 1939.) – koja je, inače, adaptirana u hit mjuzikl "Mačke" Andrewa Lloyda Webbera – Matek uočava kako se Eliot prije svega bavi pitanjima mačjega identiteta, poetski opisujući ono što pojedinu mačku čini upravo tom i takvom mačkom: izgled, navike, interesi, temperament i, dakako, ime. "Davanje imena nužno podrazumijeva kulturnu ovjeru nečijega identiteta, ali i stvaranje odnosa imenovanoga s onim koji ga imenuje ili doziva. Upućujući na to da mačka ima javni i privatni identitet, te vlastite osjećaje, preferencije i tajne, Eliot nedvojbeno stihovima opisuje mačku kao biće koje zaslužuje da se prema njemu odnosimo onako kako se ljudi odnose jedni prema drugima. Drugim riječima, mačka nije čovjek, ali je poput čovjeka: biće koje ima osjećaje i vlastite interese koji se ne smiju zanemariti bez obzira na stupanj (naše ili njezine) inteligencije."

Odnos Nane i Satorua zapečatit će se u doživotno prijateljstvo i ljubav upravo u trenutku kad Satoru Nani nadjene ime. Čin je višestruko simboličan: ne samo da Nana u tom trenutku postaje "njegov" mačak; Nana u tom trenutku postaje i biće, važna jedinka izdvojena iz bezličnog mora napuštenih mačića na ulici. U tome nema ništa banalno: i mi, ljudska bića, dragovoljni smo robovi simboličkih uloga koje nam drugi ljudi nadijevaju kroz život; rado postajemo supružnici, kumovi, prijateljice i pomajke, mačje majke i očevi (!), iako nas ne spaja nikakva krvna veza.

Činjenica da s mačkama možemo i ne možemo razgovarati daje, zapravo, komparativnu prednost toj vrsti nerijetko simbiotičkih (ljudsko-životinjskih) odnosa: usmjerava nas na prisutnost u tijelu, na zauzimanje i dijeljenje prostora, na dodir, na miris, na senzacije i osjete koji su nam mnogo prirodniji od riječi. O tome Hiro Arikawa jako lijepo piše, to je na kraju sukus ove netipične priče o ljubavi i gubitku. Baš zato što je pripovjedač mačak, "Putni zapisi jednog mačka" dopiru dublje i dalje u biće, u limbički sustav, u koji ne možemo dospjeti ni voljno ni racionalno.

Što je točno Nana učinio za Satorua, ne mogu otkriti jer bih vam pokvarila čitanje. U tom činu se, naravno, krije razlog zašto je priča Hire Arikawe tako lako prešla geografske granice i jezične barijere, zašto ćete na kraju biti osvojeni – i pomalo slomljeni – ovim romanom, bez obzira volite li mačke ili ne. Kad pročitate roman, potražite u knjižnici zbirku poezije Wisławe Syymborske "Radost pisanja" i pročitajte pjesmu na 80. stranici.

Roman za one koji imaju i brkove i rep