Gotovo je nemoguće prebrojiti žrtve tristogodišnjeg lova na vještice. Često se tvrdi da je samo u Europi ubijeno devet milijuna vještica, no to ni izbliza nije točno. Stručnjaci se slažu da je od 1450. do 1750. godine u Europi i tada kolonijalnoj Americi vjerojatno ubijeno između 35.000 i 50.000 ljudi. Brojka je svejedno velika; većina ubijenih, do 80 posto, bile su žene.
U to srce tame zaronio je u najnovijem romanu Chris Bohjalian (1962), omiljeni američki pisac, poznat i hrvatskim čitateljima, najviše kao autor romana "Stjuardesa" po kojem je HBO Max snimio istoimenu hit-seriju. Prije dvanaest godina u izdanju Znanja objavljen je njegov roman „Kosturi na gozbi“, 2015. godine kod istog nakladnika "Djevojka u dvorcu od pijeska", a nedavno i "Vještičji sat" u prijevodu Mladena Jurčića. Bohjalian nesumnjivo voli snažne i oštroumne žene, njima se najčešće bavi u svojim pričama, a dvjema – supruzi i kćeri – i zahvaljuje u pogovoru zadnjeg prevedenog romana.
"Vještičji sat" ne broji žrtve lažnih optužbi za vještičarenje, već prodorno zalazi u uzroke te masovne histerije iznikle na toksičnom spoju vjerske zatravljenosti, općeg neznanja i tvrdokorne mizoginije. Junakinja njegova romana je dvadeset četverogodišnja Mary Deerfield koja se kao šenaestogodišnjakinja sredinom 17. stoljeća doselila s roditeljima u američku koloniju – u Boston. Mary je lijepa, nebesko plavih očiju i puti poput porculana, nažalost "jalova". Pet je godina u braku s gotovo dvostruko starijim mlinarom Thomasom Deerfieldom i još nisu dobili dijete. Thomasu je to drugi brak: prva supruga Anne Drury, s kojom ima odraslu, udanu kćer Peregrine, pala je s konja i slomila vrat, a uglednik, slomljen tugom nakon gubitka, ustrijelio je životinju.
Tko ne bi suosjećao s tako tankoćutnim muškarcem, vrijednim radnikom i predanim vjernikom koji se svake nedjelje moli u crkvi? Kome bi se točno Mary mogla požaliti da je Thomas vrijeđa, naziva je kurvom, govori joj da umjesto mozga "ima bijelo meso", a kad mu jelo posluži u drvenom umjesto u kositrenom tanjuru izudara je po licu ili baci na pod i na nju istrese zdjelu hladne salate jer je nezadovoljan što u obroku nema mesa? Mary šuti i trpi, skriva svoje modrice kapom, Thomas udara precizno i podmuklo, a kad netko za modrice i upita, s tugom se ispričava što svojoj nespretnoj ženi nije uspio pomoći da izbjegne vješalicu…
Sve će to promijeniti pomodne srebrne vilice koje Maryn otac James Burden brodom uveze iz Engleske: imaju tri zupca i plaše praznovjerne mještane jer podsjećaju na đavolje zupce, a kad Maryna majka nesmotreno kćeri pokloni osam komada, jednu od tih vilica okrutni Thomas zabit će supruzi u nadlanicu i slomiti joj nježne kosti šake. Mary više ne želi trpjeti okrutnosti i podnosi Pomoćnom sudu zahtjev za razvod (danas bismo rekli zbog obiteljskog nasilja), no umjesto da je plemeniti suci zaštite od nasilna muža sklonog alkoholu, suđenje se pretvori u travestiju pravde: moralizira se o Marynu karakteru, ispituje se je li dobra vjernica poslušna mužu ili možda ne poštuje propisanu i dopuštenu stegu, a kad obiteljska sluškinja Catherine posvjedoči da je zatekla May kako u vrtu zakopava predmete kojima je navodno prizivala čarolije, sve su glasnije i optužbe da je Mary vještica…
Mary Deerfield nije, međutim, tipična žrtva, niti Bohjalian čitatelja vodi uobičajenim stazama: Mary je oštroumna, ali i manjkava – jezičava je, ponekad namjerno provocira Thomasa, redovito odlazi u luku promatrati mišićave mornare dok istovaruju robu, a navečer, kad se Thomas strovali s nje nakon brzog i grubog seksualnog čina i zahrče na svojoj strani postelje, Mary – nesigurna je li to dar od Boga ili iskušenje samog Đavla – spušta ruku između svojih nogu i sve dok ne svrši mašta o zgodnom suprugu svoje pastorke. Pored toga, prestala se moliti jer Bog nije odgovarao na njezine zaloge da dobije dijete.
Kako suđenje i radnja odmiču, Bohjalian će pred čitatelja postaviti ultimativni "test vjere": pravda bi, bez sumnje, trebala biti na Marynoj strani, no možemo li je emotivno pratiti i kad odluči uzeti pravdu u svoje ruke? Kad posegne za "simbolom okrutnosti" iz Biblije, "oko za oko, zub za zub", možemo li opravdati tu kompenzaciju? Mary ni sama više nije sigurna u svoju "čistoću", možda je opsjednuta, samu sebe pregledava ne bi li našla vještičje bradavice ili đavolji znak, pa Bohjalian vješto stvara dvostruki zaplet za čitatelja: počinjemo sumnjati u moralnost glavne junakinje, dok se istodobno na sudu zahuktava bilježničko-pravni sukob koji autor romana, na početku svakog poglavlja, pojačava fragmentima svjedočenja toliko precizno izvedenima da se čini kako ih je doista prepisao iz pismohrane i isprava Pomoćnoga suda u Bostonu. Gotovo nijedno ne ide Mary u korist.
"Vještičji sat" može se čitati kao napeta sudska drama: nimalo ne zaostaje za najboljim – televizijskim ili književnim – primjercima toga žanra. Možete roman čitati i kao triler: gotovo pet stotina stranica čita se u dahu jer Maryna sudbina neizvjesna je do posljednje stranice, a Bohjalian je tako vješto izveo rasplet da čitatelj do samoga kraja vjeruje da će se dogoditi nešto sasvim drugo. Što god odabrali, vjerujem da nećete moći izbjeći da "Vještičji sat" čitate i kao studiju slučaja koja razotkriva povijest nasilja prema ženama.
Koristeći žanr povijesnog romana, konkretno uski okvir američkog puritanizma u 17. stoljeću u Novoj Engleskoj (tad je protestantsko-reformatorski pokret u Anglikanskoj crkvi bio na vrhuncu moralne i vjerske gorljivosti), autor uspostavlja jasnu vremensku crtu seksizma izniklog iz patrijarhata i mahnite religioznosti. Puritancima su supruge, navodno, bile pomoćnice, no Mary se čitavo vrijeme predbacuje da se ne ponaša dolično, u skladu s položajem koji joj je dodijelio Bog, a na sudu se secira njezina intima – bračni spolni odnosi i što točno znači to što je nerotkinja. Ispunjava li ona uopće ženske uloge, želi li ona uopće dijete, je li u pitanju božanska odmazda, bi li uzrok njezine jalovosti mogla biti ćudoredna trulež?
U kontekstu 21. stoljeća, ovo se optužbe mogu učiniti smiješnima: povijesne romane, između ostalog, volimo toliko čitati upravo zato što govore o prošlosti. Onome što je prošlo, zar ne? No književnost nerijetko udijeli lekciju realnosti, pa me slučaj Mary Deerfield, pametne žene oštrog jezika koju muškarci žele objesiti jer je britkijeg uma, podsjetio na nedavni slučaj u hrvatskoj praksi. Zanimljivo, književnoj. Znate za taj slučaj: ugledni enciklopedist uvrijedio se jer mu se nije svidio tekst o njegovoj autobiografiji koji je napisala književna kritičarka. Uslijedila je salva uvreda na njezin račun, između ostalog ju je nazvao "frustriranom nerotkinjom" jer mu se navodno narugala zbog poznog očinstva. Nije, neutralno je pisala o tome, spomenula je tu činjenicu samo zato što je autor obilato spominje sam u svojoj autobiografiji. No… nazvati ženu nerotkinjom i dalje je ultimativna uvreda, jer "nije ispunila svoju žensku ulogu". To nije samo seksizam, to je mizoginija, a puritanstvo, u svojem najgorem, nasilnom obliku i dalje živi. Povijesni romani štošta nas mogu naučiti: nekad, recimo, mogu poslužiti i kao kratki priručnik za (književnu) samoobranu.
Podijeli na Facebook
