Prvi otisak
Šablonski krimić koji čitatelja iscrpljuje nepotrebnim opisima i predvidljivošću od druge stranice
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
“Prvi otisak” prvi je roman iz serije o slučajevima detektiva Michela de Palme. De Palma je policajac “staroga kova” kojeg je napustila supruga i koji strahuje od odlaska u mirovinu. Postaje jako zainteresiran za slučaj serijskog ubojice, koji kraj raskomadanih trupala ostavlja otisak ruke s tri prsta.
De Palma otkriva da su takvi otisci pronađeni u nedavno otkrivenoj spilji Le Guen i smatra se da potječu iz razdoblja magdalenija. Povjesničari koji su se bavili istraživanjima oko špilje ne mogu se usuglasiti je li ruka s tri prsta simbol kanibalizma ili ritualnih sakaćenja karakterističnih za šamanske zajednice davnoga vremena. Tijelo jedne povjesničarke je pronađeno u blizini te spilje, raskomadano. De Palma uspijeva povezati to ubojstvo s nekim prijašnjim smrtnim slučajevima u blizini te spilje, za koje se pogrešno smatralo da su bili nesretni slučajevi. Nakon toga, ubojica počinje sve češće stupati u akciju i napada u predvidljivim intervalima.
Vrlo brzo De Palma saznaje da se oko mjesta ubojstava motao mladić plavih očiju, koji neobično nalikuje na ubijenu povjesničarku. Nedugo nakon toga, De Palmin mlađi kolega otkriva da je povjesničarka imala brata blizanca, kojeg je majka zlostavljala, pa je psihički obolio. Bivši susjedi misle da je mrtav. Pitanje za vas: što mislite, tko je ubojica?
Ako izuzmemo činjenicu da sam otprilike na drugoj stranici shvatila tko je ubojica i da sam ostalih tristotinjak stranica pročitala samo zato što sam se nadala nekom revolucionarnom preokretu (koji se nije dogodio), “Prvi otisak” šablonski je rađen krimić, koji bi možda bio čitljiviji da se autor nije razbacivao opisima koji traju, i traju, i traju, i traju.
Primjerice: “Bijaše gotovo toplo za noć u prosincu, prolazio je ulicom Vieux-Port, otvoreni prozori, miris mazuta i suhih algi u nosnicama, popeo se uz ulicu Canabiere, pretrpanu automobilskim svijetlima iz kontra smjera i božićnim ukrasima – uvijek istima, već četvrt stoljeća; dvije ucrtane crte, žuta i bijela, prema Reformatorskoj crkvi. Na kraju, ispred crkve, okrenuo se udesno, uspeo ulicom Thiers…” i tako dalje… u nedogled. Sve dok čitatelj ne zaboravi o čemu se zapravo radi u knjizi.
Autor Xavier Marie Bonnot, rođen 1962. u Marseilleu, po zanimanju doktor povijesti i filozofije, profesor francuske književnosti, kamerman i redatelj nagrađivanih dokumentaraca, čini se ima neopisivu potrebu da opisuje svaku ulicu kojom je prošao inspektor De Palma, svaki blok zgrada, ma sve što si možete zamisliti. I odjeća svakog ženskog lika je do detalja opisana, i to baš svaki, ali svaki put kad se neka od tih žena presvukla. Svi ti silni opisi zamore čitatelja do te mjere da više ne može pratiti priču i da mu na koncu, kad neki od mahom antipatičnih i traljavo karakteriziranih likova bude ubijen, bude – svejedno.
Isprva sam pomislila da je roman “Prvi otisak” nekakva parodija na serije tipa CSI. Za sada nisam uspjela pronaći nikakve podatke da je tome tako, premda mislim da bi to imalo više smisla nego nazvati ovo “kompleksnim kriminalističkim romanom”, koji je dobio i tri nastavka, jer je autor dosad napisao četiri romana o slučajevima glavnog inspektora Michela De Palme. Iako je Bonnot primio nagrade za “Prvi otisak” i u Francuskoj je jedan od najprodavanijih autora, mene se knjiga nije osobito dojmila, najblaže rečeno.
Ako želite pročitati napet i inteligentan triler, “Prvi otisak” nije ono što tražite. Jedino napeto u ovoj knjizi je bilo moje iščekivanje da napokon zaklopim ovu knjigu. Nadam se samo da su Bonnotovi dokumentarci bolji nego njegovi romani. Na kraju, dajem “Prvom otisku” dvojku, i to samo zato što sam danas jako velikodušno raspoložena.
Podijeli na Facebook
