Glas o Knausgårdu stigao je do Hrvatske mnogo prije nego njegova prva knjiga. To je onaj Norvežanin koji izgleda kao filmski Thor, bog običnih ljudi koji upravlja gromovima i nevremenom, a koji je napisao memoare kontroverznog naslova "Moja borba", zapravo heksalog od 3600 stranica i razbjesnio obitelj jer je razotkrio njezine tajne i sramote. Netko tko u zemlji od pet milijuna ljudi, populacijom nešto većoj od Hrvatske, uspije prodati pola milijuna knjiga, doista zaslužuje naziv literarne zvijezde.
"Moja borba", koju je u Hrvatskoj objavila Naklada OceanMore, a izvrsno prevela s norveškog Anja Majnarić (prijevod nimalo ne zaostaje za onim engleskim, za koji je odgovoran Don Bartlett), slijedom toga bila je možda i najiščekivanija knjiga godine, barem u intelektualnim krugovima. No, iako je Knausgård već u prvoj prevedenoj knjizi obavio temeljitu vivisekciju na dijelu obitelji – najvećim dijelom na ocu i baki, očevoj majci – "Moja borba", sadržajno, nije lako štivo, nikakav roto-roman zalutao u svijet visoke literature. Baš suprotno, planirate li je pročitati, pripremite se na dugo čitanje i vježbajte snagu volje jer čitati Knausgårda znači progutati rijetko viđenu dozu narcizma i poplavu banalnosti.
Prvi tom "Moje borbe" tematski obrađuje Knausgårdovo djetinjstvo i ranu mladost, razdoblje njegova života od približno desete do tridesete godine. Jasnoga početka nema, iako čitatelj u tu memoarsku prozu – zapravo autofikciju – ulazi moćnom rečenicom: "Srcu je život jednostavan: kuca dokle god može. Onda stane." Strukturno, knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi u kojem pratimo Karla Ovea kao dijete/tinejdžera, dok živi u Tveitu, dvadeset kilometara od Kristiansanda s hladnim i strogim ocem i majkom koja tek povremeno dolazi jer živi i radi u drugom gradu. Roditelji su tad još u braku, no tijekom romana će se rastati. Taj je dio romana dijelom ispresijecan događajima iz "sadašnjosti", iz 2008. godine u kojoj Knausgård piše knjigu – ima trideset i devet godina, u drugom je braku, ovaj put s Lindom Boström Knausgård, i imaju troje djece, Vanju, Heidi i Johna. Iza njega su dva objavljena i nagrađena romana.
U drugom dijelu knjige, Knausgård piše o razdoblju života u kojem mu je umro otac s kojim nije bio u pravom kontaktu godinama. Otac je u međuvremenu bio u još jednoj vezi, u kojoj je dobio kćer, rastao se i postao alkoholičar, a posljednje četiri godine života živio je sa svojom majkom u Kristiansandu. Karl Ove vraća se kući s bratom Yngveom kako bi organizirali pogreb i zatiče kaos – otac i baka, oboje alkoholičari, živjeli su u svinjcu. Kuća je prepuna praznih boca, pljesnive hrane, prljava i zapuštena, a otac je, očito, bio u takvom alkoholnom deliriju da je živio i umro zamrljan izmetom. Karl Ove i Yngve veći dio drugog dijela knjige provode raščišavajući kuću. U tom periodu Knausgårdu treba biti objavljena prva knjiga, a u braku je s prvom suprugom, Tonje Aurslands.
U jednoj rečenici, prvi tom "Moje borbe" govori o autorovom odnosu s ocem o čemu je, kako kaže na jednom mjestu u knjizi, pokušavao pisati nekoliko godina, ali mu nije polazilo za rukom, "sigurno zato što mi je sve u vezi s njime bilo preblisko i samim time nije se dalo tek tako utjerati u neku drugu formu, što je pak preduvjet za književnost".
No otac je Knausgårdu u velikoj mjeri i ključ koji ga otvara ka pisanju, a ta pozicija – gdje se živi i mrtvi ljudi koriste kako bi poslužili kao inspiracija i pogonsko gorivo za književnost – ono je što uistinu "Moju borbu" čini kontroverznom, a ne njezin naslov (koji Knausgård dijeli s Hitlerovom knjigom). U petoj knjizi heksaloga Knausgård, primjerice, obilato piše o djevojci s kojom je hodao četiri godine, za koju u prvome tomu kaže tek da u nju nikad nije bio zaljubljen (kao da i to već nije dovoljno). Skrivena iza izmišljenog imena Gunvor, koje joj je nadjenuo sam pisac, nesretna djevojka kasnije je izjavila novinama: "To je kao da mi je rekao: sad ću te udariti u lice. Znam da će te boljeti i odvest ću te u bolnicu nakon toga. Ali svejedno ću to učiniti."
Knausgård mnoge udara u lice: oca kojeg opisuje kao hladnog i rezerviranog, ali se ipak utapa u tuzi kad on umre; brata kojeg obožava, ali ga se povremeno i stidi što mu se ne usuđuje reći u lice, nego u knjizi; drugu suprugu koja ga nervira svojom potrebom za bliskošću dok je trudna; djecu koja mu idu na živce jer nekad vrište i s njima se ne može razgovarati; baku koja postane zapišana alkoholičarka i jednom je prilikom zamolila njegovu majku da Karl Ove ne dolazi tako često u posjete; prijatelje iz djetinjstva koje smatra ograničenima, ali se s njima ipak druži jer ne uspijeva ući u krug popularnih tinejdžera... Daleko od toga da Knausgård štedi sebe, prema sebi je najgori, pa je često zgrožen vlastitom hladnoćom, netrpeljivošću, sebičnošću.
No obrazac pisanja, i življenja, vrlo brzo postaje očit: svi ti životi drugih u službi su njega. Sve što se događa, događa se primarno njemu, najviše pogađa njega, na djelu je ne samo egoizam, nego ekstremni narcizam. S takvim pogledom na život i druge ljude, zapravo je potpuno jasno zašto je Karl Ove Knausgård tako lako žrtvovao njihove tajne i sramote da bi napisao 3600 stranica.
Ovo je, naravno, karakterna ocjena i ako planirate pročitati "Moju borbu" – a mislim da biste trebali – upravo će vam u tom segmentu biti potrebna snaga volje, podrazumijevajući naravno da ste uobičajeno empatično ljudsko biće. Knausgård, naime, nije osoba u kojoj je ugodno biti, a "Moja borba" je isključivo to – literarizirano obitavanje u drugom ljudskom biću.
Strpljenje i upornost drugo je čime se morate naoružati, jer u vremenu kad se knjige gutaju, osobito one žanrovske, ovo je prokleto sporo štivo, nakrcano dugačkim digresijama i zatrpano banalnostima koje većinom nisu bitne za priču o Knausgårdovima. Autor je, naime, potpuno prisutan u vremenu i događajima koje opisuje u romanu. Ne znam je li to doista moguće, sjećati se i najmanjih detalja, primjerice što je autor obukao jutro nakon što su on i brat počeli čistiti bakinu kuću u kojoj je umro otac, a gotovo sam uvjerena da uopće nije bitno što je jeo za doručak ili kako su uređeni izlozi u blizini ureda u kojem piše. Britanska spisateljica Zadie Smith u jednom eseju napominje da Knausgård piše kao da se pisanje i život odvijaju istodobno, pri čemu u tom životu zapravo nema ničeg iznimnog, što je i sam autor nekoliko puta napomenuo promovirajući svoj heksalog. U prvom dijelu to je posebno naglašeno, prilično sam se s njim mučila, davio me dosadom i nekoliko puta bila sam na rubu odustajanja od čitanja.
No... pisanje je iznimno. Taj sebični norveški gad, koji osjećaj krivnje i srama kompenzira narcizmom (i obratno!), doista piše izvanredno. Usisava čitatelja već prvom rečenicom, već prvim esejom koji umeće u roman, onim o banalnosti i važnosti smrti kojim otvara poglavlje djetinjstva. Do kraja romana od 381 stranice darovat će nam još nekoliko tih briljantnih eseja – o rock i pop glazbi njegova djetinjstva, o pisanju i zašto forma prednjači pred stilom i temom te kako ući u pisanje i zašto je pisanje mjesto na koje treba stići, o zaljubljenosti koja stvara prostor u nama u kojem želimo biti, ponovo o smrti – smrti tijela i smrti bez tijela, bezbrižnosti alkoholne svijesti i nekoliko puta o slikarima, posebice o studiji oblaka Johna Constablea...
Iako se čini kao da "Moja borba" nema strukturu, kao da se Knausgård kreće u velikim krugovima i ponekad gubi, njegove su digresije pažljivo iskrojene, Knausgård ima kontrolu nad tekstom i nad samim sobom – u svom tom jadu zbog nesretnog djetinjstva i hladnoga oca, dramatične tuge nakon njegove smrti, jako je mnogo i taštine i ukrašavanja. Da, "Moja borba" je i dnevnik i künstlerroman (roman u kojem umjetnik piše o svojem sazrijevanju), ali u varijacijama. Künstlerroman nije u potpunosti, jer nisam sigurna koliko ovaj stupanj narcizma uopće dopušta sazrijevanje. Dnevnički zapis nije, jer forma nije dnevnička, a ispovijest je previše literarizirana; nitko tako ne piše dnevnik. "Moja borba" je metadnevnički zapis izrastao iz (ipak) kultiviranih metamisli; autofikcija koje postaje sve popularnija u svijetu, vraća se u modu kao književni žanr.
Za kraj, da objasnimo i naslov. "Moja borba" uistinu je borba – autora sa samim sobom, s time kakva je osoba. Kreće se širokim spektrom od prezira i mržnje prema samome sebi do duboke zaljubljenosti i obožavanja, primarno kao pisca (iako tu ima i dosta tapšanja po ramenu zato što je tako hladan istodobno i tako emotivan, pa neprestano cmizdri u drugom dijelu knjige). No u pozadini svih tih emocija, kako je Knausgård sam objasnio, zapravo je duboki sram, zbog čega je šest tomova "Moje borbe" autorsko samoubojstvo koje, tvrdi, nema namjeru više nikad ponoviti.
"Mnogo je toga što volim u svojem životu, no ovo je knjiga o sramu. Negdje unutra je taj neki oblik protestantskog morala ili etike u koju vjerujem, da ne smijete misliti da ste bolji od drugih, što je duboko ukorijenjeno u skandinavskoj kulturi. A ako na to tako gledate, onda je sram vrlo učinkovit način za kontrolu društva. To može biti dobra stvar. No ako je nje previše, onda sram zadobije vlastiti život."
"Moja borba" ustvari je egzorcizam u kojem Knausgård istjeruje samoga sebe pred čitatelja. Piscu u njemu itekako je pomoglo, pitanje je da li je pomoglo i čovjeku.
Podijeli na Facebook
