Živio marksizam-lenjinizam, vječno živa, stvaralačka i revolucionarna doktrina! Kraj se rečenice, sastavljene od ogromnih crvenih slova izlivenih u betonu na krovu tvornice, gubio u dimu koji je nepomično stajao iznad neimenovanog industrijskog mjesta, vjerojatno negdje u Sibiru. Našeg je junaka, kojem ne znamo ime, ta doktrina oduševljavala; odrastao u sirotištu, lišen roditeljske ljubavi, ali pod skrbi drugova i drugarica koji žive u petoljetkama, maštao je o bijelom gradu, okupanom suncem, u kojem vlada bratstvo ljudi napokon lišeno svake mržnje, vidio je krcate trgovine iz kojih će stanovnici budućnosti odnositi samo ono što im je nužno potrebno… Tako je dječak sanjao komunizam.

No stvarnost će u nekadašnjem SSSR-u brzo razmontirati te dječje snove, slično kao i tribine koje su se podizale za razmetne prvomajske i oktobarske parade. Lenjina će mumificirati, Staljina se odreći, od Brežnjeva na kraju, kad padne ta utopija koja se prostirala od Dalekog istoka do poljske granice, napraviti skulpturu u novootvorenom muzeju voštanih figura u Moskvi po uzoru na Muzej Grevin. Andreï Makine, francuski pisac ruskih korijena koji je iz režima prebjegao u Pariz 1987. godine i dobio politički azil, taj pad Berlinskog zida i sovjetskog bloka prati iz sasvim osobnog kuta - kroz sentimentalni odgoj. Dobro je povući paralelu s Gustaveom Flaubertom i njegovim “prvim velikim romanom lutanja”, jer Makine o Francuskoj sanja i zbog nje se lomi još od djetinjstva, a i stoga što njegov najnoviji roman preveden na hrvatski jezik, “Knjiga kratkih vječnih ljubavi” (Disput, 2013.), doduše i fabulom i motivima drugačije nego u Flauberta, govori o “moralnoj povijesti ljudi moga naraštaja”.

U kratkom romanu od svega 130 stranica, Makine kroz osam poglavlja ispisuje posvetu ženama koje su mu - odnosno, njegovom imaginarnom junaku - obilježile život na sasvim osobit način. Svaka nova ljubav donosila je novu spoznaju koja ga je sve više udaljavala od one vječno žive doktrine s početka ovoga teksta, a približavale ga sasvim novom uvjerenju - kako je jedina prava doktrina činjenica da se volimo. Osam poglavlja zapravo funkcionira kao osam novela, ali ih ipak treba čitati redom, tim više što prvo i zadnje tvore svojevrsnu uokvirenu novelu, izazivajući nas na početku rečenicom: “Volio ju je… kako netko može biti voljen… samo negdje izvan ovog svijeta”, i završavajući tu enigmu poglavljem o Pjesniku koji je Bogu pomogao voljeti.

U “Sićušnoj manjini” upoznajemo Dmitria Ressa, revolucionara i protivnika režima koji je život proveo po zatvorima zbog ideala - možda samo Makineov alter-ego, no sve mi se više čini da je to najautentičniji dio njegova bića. Da pojasnim, moram otići u digresiju.

Andreï Makine danas je ne samo francuska, nego i europska literarna zvijezda, što ima zahvaliti svom četvrtom romanu “Francuska oporuka” koji je 1995. godine dobio dvije najprestižnije francuske književne nagrade: Goncourt i Médicis. Bio je to presedan bez premca, ne samo zato što nitko prije nije za jedan roman iste godine dobio obje nagrade, nego i stoga što je Makine dotad bio objavio tri romana koja su mlako prošla, a objavio ih je na jedvite jade. Francuski nakladnici nisu mu vjerovali da, kao Rus, tako dobro piše na francuskom, pa je u pokušaju da nađe izdavača čak i lagao da je riječ o prijevodima, iako originali na ruskom nisu postojali. Oko njegova života u prvim godinama političkog azila u Francuskoj ispleteni su čitavi mitovi - jedno je vrijeme čak živio i kao beskućnik, spavao na groblju, bio na rubu neimaštine, gladan.

No… Kad danas Makine govori o tim godinama kaže da to uopće nije bilo tako strašno. Skroman je čovjek, ne treba mu mnogo, od jednih instrukcija ruskog jezika mogao je, kaže, u to vrijeme živjeti tjedan dana. Htio je, uostalom, samo pisati, odbijanje nakladnika nije ga moglo pokolebati - prepravljao bi svoje romane, pisao nove uvode, glumio da je prevoditelj, a ne pisac. Što se njega tiče, on bi nastavio posvećeno pisati i da nije dobio ta priznanja. Dapače, njegova strast za pisanjem je tolika da je svojevoljno, bez neke očite muke, odlučio da se nikad neće oženiti, nikada imati djecu, pa je i sada, u 56. godini života, samac. Kaže da i veza i djeca zahtijevaju podjednaku strast kao i pisanje, a da on nikoga ne želi učiniti robom svoje potrebe za riječima.

Dakle, taj ćudljivi, neobični Makine, u trenutku kad je već zvijezda bez premca, odlučuje 2001. godine početi, paralelno, pisati i pod pseudonimom Gabriel Osmonde. Napisao je četiri knjige, zadnju 2011. godine, i u travnju te iste godine konačno je razotkriveno da je upravo on autor romana koji se tematski bave okrutnošću svijeta i ljudskom potragom za transcedencijom. Makine je šutio deset godina! Dok su francuski mediji nagađali nije li taj tajanstveni i oštri kritičar zapravo neki umirovljeni političar, Makine je uživao u tome što je stvorio nepoznatog autora koji ničim nije bio povezan s tim literarnim i društvenim šušurom. “Razotkrio” ga je znanstvenik koji je javno objavio kako je Osmonde, očito, inspiraciju za roman “20.000 femmes dans la vie d’un homme” (Dvadeset tisuća žena u životu jednog muškarca) očito potražio u “Francuskoj oporuci”. Makine, što će drugo, priznao je da je on i jedan i drugi.

Vratimo se na Ressa, buntovnika i pjesnika, koji će se pokazati ključnim za ovu kratku, zapravo nimalo sentimentalnu knjigu. Ress je prvi put u zatvoru završio jer je sovjetske funkcionare na prvomajskim tribinama nacrtao sa svinjskim glavama, odnosno izveo tzv. “posvinjavanje”, gotovo banalno aludirajući kako se i sovjetski narod komunizmom zapravo pretvara u stado. Taj neumoljivi, tvrdi Ress ljude dijeli u tri skupine - osim u stado, još u podrugljivce i buntovnike. No, tu je i “sićušna manjina”, četvrta skupina koju bih ja nazvala “hvatačima ljepote”: to su oni koji su svjesni da se režimi, ionako, zapravo nikad ne mogu pobijediti, jer u osnovi nema razlike između polariziranih kapitalizma i komunizma, zato što ljudska priroda, s koje god strane ideologije bila, u svom karakteru, u većini, uvijek ima nešto od stada, makar težnju za (organiziranom) strukturom. “Hvatači ljepote”, odnosno “mudri ljudi”, kako ih naziva Ress, oni su koji u običnom krajoliku, makar i u Sibiru, mogu prepoznati uzorak sklada - u snijegu koji pada, svjetiljci koja se upalila na prozoru, mirisu drva koje gori.

Upravo to čini Makine u svom romanu “Knjiga kratkih vječnih ljubavi”, pa njegov sentimentalni odgoj, kako roman odmiče, poprima sasvim novo značenje. “Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova”, piše u četvrtom poglavlju “Vječno živa doktrina”.

Prva Makinekova žena koju ćemo upoznati je Kira, djevojčica iz sirotišta koja toliko žudi za individualnim identitetom u kolektivnom društvu, da odbija nositi sivu kapu i nabavlju crvenu, zbog čega je druga djeca nazivaju Crvenkapicom. Druga je sasvim nepoznata djevojka, koju će sresti na razmontiranim tribinama, s izrazom boli i vedrine na licu dok čita pismo poginulog zaručnika podmorničara - ona će ga temeljito osloboditi simbola. Potom je tu žena koja je vidjela Lenjina, Aleksandra Guerdt, iako je Makineov junak zapravo nikad neće upoznati, no mnogo više - tu je djevojčica Maja koja će ga naučiti čitati riječi ispisane mlijekom i zauvijek mu srušiti iluzije o Lenjinu.

Slijedi djevojka u kućnoj haljini, od petnaest godina, s kojom će iskusiti prvi od kratkotrajnih rajeva, iako je to po svemu bila platonska ljubav; koja će ga naučiti kako je - jedina prava doktrina činjenica da se volimo i kako otpor režimu može biti mnogo učinkovitiji, i trajniji, ako se ne provodi oružjem, revolucijom ili bijesom, nego činjenicom vedre ravnodušnosti “prema ružnoći i neotesanosti svijeta”, upornosti da se bude sretan na krajnje žalosnom mjestu. S jednom Moskovljankom će bjesniti na Brežnjeva, zbog kojeg parovi nisu smjeli u hotelsku sobu; zbog glumca Patricka Dewaerea prvi će put poželjeti pobjeći u Francusku gdje uzbuđeni parovi samo dobiju ključ na recepciji, bez da se prije toga moraju identificirati tajnoj službi. Potom je tu ljepotica koju će ljubiti onog dana kad će naletjeti na prijatelja iz djetinjstva, Jorku. On će mu, a ne ljepotica na visokim potpeticama, pokloniti možda najistinskiji od svih ljubavnih trenutaka koji je proživio.

Kira, “crvenkapica”, koja voli drugog čovjeka, odvest će ga u “uzorni jabučnjak”, trijumf kolektivističke poljoprivrede, voćnjak velik šesnaest kilometara s dvadeset i dva, predivan i sterilan jer se “nijedna pčela ne želi trapiti deset kilometara da bi doletjela do središta ove lude plantaže”. No, naš junak - sada već identificiran kao bivši vojnik koji je doživio pad helikoptera u Afganistanu i preživio teške opekline - gorljivo objašnjava Kiri kako “u kraljevstvu nekorisnog voćnjaka (…) sazorit će jabuka, jedna jedina, iznimka u prirodnoj logici, plod koji će nas čekati i koji će imati okus kakav još nitko na ovoj zemlji kušao nije”. Na kraju se opet vraćamo Ressu, revolucionaru kojeg smo ostavili kao čovjeka “koji nije imao prilike biti voljen”, da bi se pretvorio u čovjeka koji je volio onako kako se može voljeti “samo negdje izvan ovog svijeta”.

Da, Makineov sentimentalni odgoj govori (i) o ljubavi prema ženama - iako su one bile kratke, ono što su ga naučile ostalo je u njemu za vječnost. Kratkotrajni rajevi ipak nam mogu podariti trajnost, ustrajniju i od povijesti, i od granitnih blokova desetljeća, i od dugovječnih kipova. Makinea, potpuno opravdano, nazivaju nasljednikom Stendhala, Tolstoja i Prousta. Čitati, mnogo puta, dok vam uhvaćena ljepota ne uraste u tijelo.

Sentimentalni odgoj ruskog pisca koji je postao književna zvijezda u Francuskoj