U budućnosti koja bi se mogla dogoditi već sutradan, ljudi su otkrili novu galaksiju i u njoj planet pogodan za život, Oazu. Do nje se svemirom putuje oko mjesec dana, uvijek uz nadu da će svemirski inženjeri točno izračunati „točku slijetanja“, jer već mali pomak u kalkulaciji mogao bi ih isporučiti u golemo prostranstvo ničega. Na Oazu će se uputiti Peter Leigh, 33-godišnji pastor, bivši alkoholičar i ovisnik o drogama, u misiju u kakvu nikad prije nije otišao nijedan misionar. Peter na Oazu odlazi kako bi Kristovu riječ širio među domorodačkim stanovništvom planeta, neobičnim bićima kojima je teško razaznati spol, ali i lice, koja hodaju obučena u kukuljice različitih boja i uvijek nose rukavice.

Peter pomalo strahuje kako će ga dočekati, kako će s njima razgovarati, može li njegov Bog postati i njihov, no na Oazi nalazi idealnu pastvu – u čitavoj povijesti kršćanstva nije bilo misionara koji je tako dobro primljen. Stanovnici Oaze nevini su poput djece, pravo stado za Božjeg pastira i već su čuli i za Krista i za Bibliju – tu Knjigu neobičnih novotarija, kako je nazivaju. Dapače, ubrzo se ispostavlja kako su upravo oni tražili od tajanstvene korporacije USIC, koja je otkrila Oazu i organizira letove na nju, da im pošalju pastora. Iako miroljubivi i smireni gotovo do retardacije, urođenici su zaposlenicima USIC-ove baze na Oazi počeli uskraćivati hranu.

Širenje Božje riječi za Petera će postati misija života – kako odmiču mjeseci na Oazi on će se na novi život sve bolje prilagođavati i gotovo preseliti urođenicima. Ne smeta ga ni neobična klima, ni tropske vrućine, ni dan koji na Oazi traje 144 sata – u ciklusima se izmjenjuju tri dana potpunoga svjetla i tri dana potpune tame. Ne smeta mu ni što na Oazi gotovo da nema ni životinja ni biljaka, raste tek neobičan cvijet – brašnjača – od kojeg urođenici, uz dodatke začina, ljudima u bazi izrađuju hranu koja je replika onoga što jedu na Zemlji. Peter gotovo i sam postaje vanzemaljac, potpuno posvećen gradnji prve crkve na Oazi, što zabrinjava ljude iz baze, posebno neobičnu Grainger s kojom se zbližio, no mnogo više njegovu 36-godišnju suprugu Beatrice, medicinsku sestru koja je ostala na Zemlji.

Peter i Bea izmjenjuju poruke uz pomoć posebne USIC–ove naprave koju zovu Šut, pišu si pisma koja su i skupa i dragocjena na mnogo načina. No Beaina pisma s vremenom postaju sve mračnija. Na Zemlji su se okolnosti promijenile: naš planet pogađa niz katastrofalnih vremenskih nepogoda, potresa, uragana, poplava u kojima nestaju otoci ili pogiba, samo tako, stotine tisuća ljudi.

Kina je, doznajemo usput, preotela naftna polja u Iraku, Iranu i Kazahstanu, britanski lanac supermarketa Tesco je propao, u dućanima je nestalo čokolade, pa mlijeka, a onda i drugih namirnica, izbijaju nemiri, ljudi prodaju kuće u bescjenje, vlade se raspadaju, u bolnicama vlada kaos, a Beatrice je trudna i sve očajnija jer Peter sve rjeđe piše... Peter i Bea udaljeni su milijunima kilometara i temeljno pitanje romana postaje – što će suprug, a ne pastor, učiniti? „...odjednom ga je preplavio osjećaj koji su mu drugi muškarci često opisivali kad bi došli k njemu po duhovni savjet: duboko, beznadno uvjerenje da su, što god činili, koliko god im dobre namjere bile, osuđeni gorko razočarati žene.“

To je sadržaj novoga romana Michela Fabera, „Knjiga neobičnih novotarija", koji je upravo, u prijevodu Snježane Husić, objavila nakladnička kuća Vuković & Runjić. Rijetko čitam jednu knjigu više puta – najčešće zato što je toliko knjiga koje želim pročitati i zato što je malo knjiga koje vrijedi više puta pročitati. „The Book of Strange New Things“, kako originalno glasi naziv Faberova romana, prvi put sam pročitala početkom 2015. godine (i tada napisala prikaz), par mjeseci nakon što je objavljen i vani odmah proglašen jednom od knjiga godine. Namjera mi je bila prijevod prelistati, a tekst o romanu osvježiti, no najprije me uvukao prijevod, a onda opet i priča. Prijevod Snježane Husić je precizan i izvanredan, poetičan i time opojan, toliko dobar da ne osjećam nikakvu razliku između čitanja romana u originalu i na hrvatskom jeziku. Još jednom mi se potvrdilo da je jedna od najboljih hrvatskih prevoditeljica.

Faberova priča i ja, iako je prošlo četiri godine, i dalje rezoniramo preko svemira koji dijeli Oazu i Zemlju, danas dublje jer sam ja malo narasla. „Knjiga neobičnih novotarija“, kako je napisao David Benioff (citiran u blurbu na poleđini romana), doista je očajnički lijepa, tužna i nezaboravna. Iako bismo je žanrovski mogli svrstati u znanstvenu fantastiku, razlog njezine čudesnosti leži u tome što izvanredno „hvata“ stvarnost intimnih odnosa; trenutak u kojem spoznajemo da „našu ljubav ne može izbrisati malo nesreće. Ali to isto tako ne znači da naša ljubav može izliječiti nesreću“. Nije potreban svemir da bi dvoje ljudi što se vole povremeno živjeli na različitim planetima; svatko od nas, i ovdje na Zemlji, ima vlastitu orbitu kojom se kreće oko svojeg unutarnjeg sunca ili crne rupe.

„Knjiga neobičnih novotarija“ nije ljubavni roman, ali je dnevnik ljubavi; prikazuje se kao priča o izvanzemaljcima, ali je mnogo važnije što govori o našoj ljudskosti; dirljivo bilježi i pronalazak i gubitak vjere, to „mjesto koje nitko ne napušta sve dok baš ne mora“; i na kraju, čudesno zaklapa poglavlje o krhkosti naših tijela i egzistencije.

Michel Faber, koji danas ima 58 godine, neobična je pojava u svjetskoj književnosti. Porijeklom je Nizozemac, no kad je imao sedam godina, 1967., emigrirao je s roditeljima u Australiju. Tamo je pohađao osnovnu i srednju školu, potom studirao nizozemski jezik, filozofiju, retoriku te engleski i englesku književnost. Radio je godinama obične poslove, primjerice čistio, dok nije odlučio završiti tečaj za medicinskog brata i potom radio u bolnicama sve do sredine 90-ih. Oženio se, pa rastao, potom drugi put oženio, a onda je s drugom suprugom Evom i obitelji 1993. godine emigrirao u Škotsku. Upravo zato ga podjednako smatraju nizozemskim, australskim i škotskim piscem, iako piše isključivo na engleskom jeziku. Tek je tijekom 90-ih, na poticaj druge supruge Eve, počeo objavljivati priče i za njih dobivati nagrade.

Prvi objavljeni roman bio je „Ispod kože“ i on će odrediti, ili bolje rečeno, neće odrediti žanr u kojem piše: Faber, naime, voli kombinirati elemente različitih žanrova – znanstvene fantastike, horora, trilera, ali je u stanju napisati i povijesni roman, kakav je njegov prvi bestseler „The Crimson Petal and the White“ (po njemu je snimljena istoimena serija). Odlikuje ga sjajan, tečan stil pisanja, likovi su mu duboko psihološki razrađeni, veliki je erudit i očekivano, širokih interesa. Kritičari se često šale kako Faber nije u stanju napisati dva slična romana. Sve to ima i „Knjiga neobičnih novotarija“, a nesretnim slučajem i nešto više.

U lipnju 2014. godine Faberu je nakon šest godina borbe s rakom umrla supruga Eva Youren, s kojom je bio u braku 26 godina. „Većinu 2013. godine govorio sam sebi da je u redu ako nikad ne završim 'Knjigu'. Ponekad se dogode sranja i supruga vam se razboli, a vi baš u to vrijeme pišete roman... Eva je zapravo bila ta koja me uvjerila da dovršim knjigu“, ispričao je Faber u jednom intervjuu.

Originalno, Faber je planirao napisati roman u kojem uopće ne bi bilo ljudske vrste. Počeo ga je pisati davno prije Evine bolesti, u vrijeme rata u Afganistanu i Iraku, bio je zgrožen količinom razaranja koje ljudska vrsta sije planetom. Radio je na knjizi punih deset godina. No Evina bolest plan je promijenila. Kad mu se supruga razboljela, roman se počeo pretvarati u priču o gubitku, o čudesnosti tijela i njegovoj krhkosti. Jedna od razlika između Zemljana i Ozanaca jest upravo u njihovim tijelima – tijela izvanzemaljaca nemaju sposobnost izliječiti se. Ako se ozlijede, počinju truliti, kao voće.

Promijenilo se još nešto. Faber je u životu imao faze depresije i duševne krhkosti. Kad je Eva doznala svoju dijagnozu, njezin suprug uplašio se da nije dorastao tome da skrbi o supruzi; bio je uvjeren kako će ju iznevjeriti jer nije dovoljno velika osoba ili dovoljno hrabar da za nju čini ono što bi, bio je uvjeren, partner trebao činiti. No kad mu je Eva jasno dala do znanja da ga želi uz sebe, baš njega – bez obzira kako se on nosio ili ne nosio s njezinom situacijom – nešto se promijenilo. Kad je Eva postala u potpunosti ovisna o njemu, Faber je prestao biti depresivan, možda zato, kaže, što je doista bio potreban. I nakon što je umrla, depresija se nije vratila. Bio je tužan, povučen, nesretan i opustošen, ali nije bio depresivan.

Dugotrajnost njezine bolesti dala im je mnogo vremena za tugovanje i opraštanje. Eva je, govori Faber u intervjuu Guardianu, strahovala da će se nakon njezine smrti Faber povući iz svijeta, buljiti u crnu rupu vlastite tuge i nikad se ne vratiti u stvarnost. „Uložila je toliko mnogo ljubavi i energije u to da postanem povezaniji s drugima, da se danas osjećam obaveznim da izađem van i budem povezaniji nego ikad.“ Eva je, pored toga, bila njegova prva i najvažnija čitateljica. Uvijek je, kaže, nastojala da bude inkluzivniji; pitala se postoji li mogućnost da uključi još nekoliko čitatelja time što će biti nježniji, „dajući im malo više onoga što oni žele“.

Nakon njezine smrti Faber je objavio da više neće pisati. Književna zajednica i čitatelji to su primili sa žaljenjem. U međuvremenu je ipak objavio novu knjigu, zbirku poezije „Undying: A Love Story“, u kojoj opisuje brigu o bolesnoj supruzi, užas njezine bolesti, smrt i emocionalnu provaliju u koju je upao nakon pogreba. I objasnio kako je, davno prije Evine dijagnoze, odlučio da će „Knjiga neobičnih novotarija“ biti njegov posljednji roman. Eva je također bila spisateljica, uz to što je bila i slikarica i fotografkinja, pa joj je želio dati više vremena da ona bude kreativna, dok će on više „živjeti na njezinu planetu“. Od njezine smrti sređuje njezinu ostavštinu, a zbirka pjesama koju je objavio način je da „uhvati“ njezinu egzistenciju u vremenu.

Jedna od Evinih zapovijedi – dok su se opraštali – uključivala je, kaže, i pronalaženje nove ljubavi. Faber je danas u vezi sa spisateljicom Louisom Young koja je prošla slično – preminuo joj je zaručnik. Hoće li Faber ikad više pisati? Kaže da ne zna. Pokušava pisati, ali nije siguran može li oboje – i pisati i biti dio svijeta. Ako neće moći oboje i ako će se nečega morati odreći, onda će to, kaže, biti pisanje. Prije to nego da prestane biti ljudsko biće među ljudskim bićima.

SF roman koji izvanredno bilježi stvarnost intimnih odnosa