Svaka žena mašta o vlastitoj sobi, čak i ona koja nikad nije čula za Virginiju Woolf. Nekad je ta soba fizički prostor, oslobađa čak i kad je podstanarska jer soba je simbol: stanarina za majušni stan, njezin ključ, njezina polica na kojoj su knjige koje je sama odabrala i sama platila, njezin televizor. U toj se sobi žena može odmoriti. Odmor se računa i ako je žena navršila gotovo sedamdeset i svoju je budilicu – onu koja je zvonila svako jutro da je pripremi na čišćenje tuđih stanova, hranjenje tuđe djece i pranje nepokretnih staraca – poklonila.
I druga žena u tuđim sobama pronalazi slobodu. Od prve je dijeli trideset šest godina, zajednička im je karakteristično isturena brada i što obje rade slabo plaćene poslove. Druga žena zadovoljstvo pronalazi u usputnim seksualnim susretima s nepoznatim muškarcima: uvijek im ostavi krivi broj telefona, ne želi s njima više imati nikakvog posla. Oni su samo predah, možda i sitna zloba ili pobjeda u kojoj se neopterećeno uživa. Doma je čeka muž s kojim je sklopila pogodbu: ne mora roditi djecu, ali mora vikendima s njim na dosadna biciklistička druženja.
Kad nema novca, nema ni čudesa. Čudesa su sve ono čime se napune sobe, po mogućnosti vlastite, o njima je radnička klasa čula, ali slabo može sudjelovati u njihovoj raspodjeli. "Očito, novac ima neke veze sa životom", citatom pjesnika Philipa Larkina svoj roman prvijenac otvara Elena Medel (1985.), španjolska pjesnikinja, prozaistica, esejistica i urednica koja u svibnju dolazi u Hrvatsku na poziv svojeg nakladnika Hene coma.
Mendel dijeli godinu rođenja s Alicijom, jednom od dviju glavnih junakinja ovog melankoličnog i poetičnog romana o španjolskoj radničkoj klasi. Možda melankolija nije prava riječ, prije grubost – jer život bez novca je kazna bez zločina – no Medel sedimentima sjete, u tečnom i ritmičnom prijevodu Ele Varošanec Krsnik sa španjolskog, prekriva surovu i suvremenu političnost ovoga romana: tegobno je biti siromašan, još tegobnije ako si žena.
"Čudesa" otvara Alicijin glas 2018. godine: žuri na posao u trgovinu slatkišima i sendvičima na madridskom željezničkom kolodvoru; novac joj neće trebati do kraja smjene, ali osjećaj da ga gotovo nema izaziva joj nelagodu. Deset je godina u braku s Nandom, ali je odbila imati djecu. Ima mlađu sestru Evu s kojom nije bliska, kao ni s majkom. Svako se jutro budi iz iste noćne more – sanja mrtvog oca.
S razdaljine od preko pola stoljeća govori nam druga žena, María, koja je novac morala dijeliti otkako je počela zarađivati. Od djetinjstva gleda u ženske otvrdnule ruke, znamen nekoga tko će ih koristiti više nego glavu. Ona, sestra Soledad i brat Mali napustili su školu jer je obitelji bio potreban novac. Majci je davala sve što su joj plaćali u krojačnici.
Zapravo je uvijek posrijedi novac: nedostatak novca. Svaka situacija koja je Maríju dovela dovde – ovdje znači mali stan u madridskom Carabanchelu, vagon podzemne do Nuevos Ministeriosa – odvila bi se potpuno drugačije da je bilo novca. Zbog novca, zamijenila je brata jednog jutra kada se razbolio, da ne izgube posao za taj dan. Da su joj roditelji imali novca – zdravlja da ga zarade, novca da plate zdravlje – bi li ona upoznala onog čovjeka u onom autobusu?
Zbog novca je bila primorana prerano napustiti dom, u drugom djetetu rekreirati miris svoje kćeri. Kći Carmen posljedica je slučajnog susreta u autobusu. María ima sedamnaest godina kad ju rodi, Carmen je od oca naslijedila sitne štakorske oči, toliko prepoznatljive u njihovu kvartu u Córdobi da je čovjek iz autobusa preselio svoj život: obitelj, posao, počeo od nule u drugoj četvrti.
"No stvar je i u ovome: biti žena. Kada joj se čovjek u autobusu obratio, ona je odlučila odgovoriti jer joj se činilo nepristojnim šutjeti. Trudnoću je iznijela zatvorena u kući, skrivena, šijući u dvorištu da vidi komadićak neba." Nitko čovjeka iz autobusa nije upitao zašto je tako neodgovorno zasijao štakorske oči u maloljetnu djevojku.
Od siromaštva je gora samo sramota, čast – makar i oskvrnuta – jedina je valuta neimaštine, pa obitelj Maríju šalje u Madrid, na stan kod strica i strine. María je planirala, kad uštedi nešto novca, dovesti kćer Carmen u Madrid da živi s njom, ali joj majka to nije dopustila, uz izgovor da ona nije ništa Carmen jer ju posjećuje dva-tri puta godišnje. No u prvo vrijeme María je sve što je zaradila slala kući roditeljima, nije uspijevala uštedjeti novac, a morala je i stricu i strini plaćati za sobu u kojoj je živjela.
Obitelj ju je isključila.
Dok je radila kao sluškinja, nju i druge žene nisu zvali njihovim imenima nego po stanu u kojem čiste i ribaju i kuhaju. Feminizam je otkrila iz nužde, čitajući knjige koje joj je posuđivala mlađa kći poznanice Conchite, Laura, prva u svojoj obitelji koja je studirala. I tako je postala osviještena čistačica, ali dugo joj je trebalo da progovori, iz straha da će drugi misliti da je čudna ili, još gore, da će joj se rugati zbog neukosti. Kao da će prvi put kada progovori netko opaziti tko je, odakle dolazi, kolika joj je plaća, pa ostalima otkriti da njezino mišljenje ne vrijedi pišljiva boba. Sram se duboko ukotvljuje u jezik, osobito ako on otkriva da žena nepravilno govori, krati množine, guta slogove.
Maríjin pripovjedni rukavac dominira "Čudesima", najviše stoga što se bez novca ne može biti ni majkom – o gubitku kćeri, koja njezina brata zove "Mama!", čitatelju govori suspregnutim tonom, glasom nekoga tko se pomirio sa situacijom, sve dok i Carmen – jer nesreće se nasljeđuju – ne ponovi njezinu grešku i zatrudni prije punoljetnosti. Glazura tek tada puca, jer ni s jednom od drugih čistačica María nije istinski bliska, nema kome povjeriti svoju nevolju pa Lauri kaže: "Možeš li mi preporučiti neki roman? Ili zbirku priča. Neku knjigu koja se bavi temama o kojima razgovaramo." Želi se utješiti pričama gorima od njezine.
Kad se spoje dva siromaštva, i ljubav je gorka. María će upoznati Pedra, odgovornog radnika koji sve do smrti brine o bolesnoj majci, ocu i bratu. Okrutno je reći: čeka da umru da bi dobio pravo na vlastiti život. S Pedrom će početi dolaziti na sastanke udruge stanara četvrti Carabanchela. Žene su s vremenom u sklopu nje osnovale ženski ogranak koji će se, jednom u budućnosti, vrućeg ljetnog dana u Madridu pridružiti ženskom štrajku na koji će zalutati Alicia tjeskobna zbog praznog novčanika. Nju feminizam ne zanima: ili je barem ne zanima buka i bijes, transparenti i parole; ona svoj feminizam živi drugačije, ševeći se do besvijesti s nepoznatim muškarcima. Ali… "neka svaka odabere što joj najbolje odgovara, sve se računa, nismo tu da dijelimo medalje za najbolju feministicu", zar ne?
María je pametnija i informiranija od Pedra, ali svoje ideje mu iznosi nasamo. Poslije ih on prepričava u udruzi kao da su njegove. S muškarcima María šuti, sa ženama razgovara o temama koje su ih se najviše ticale, za koje muškarci gotovo uopće nisu marili: razvod, pobačaj, nasilje, ne samo udarcima nego i riječima.
Nitko ne smije saznati o čemu te žene razgovaraju. Njima je neprijatelj šef: onaj koji ima više novca, više moći, onaj koji im mijenja raspored bez pitanja, onaj koji ih gleda svisoka. Neprijatelj je šef i šefova žena i šefova kći. "No neprijatelj je također, jednom ih je upozorila Loli, čovjek koji spava pokraj njih. Mi se ovdje pred svima pretvaramo, objašnjavala im je, da smo prijateljice koje samo piju kavu i komentiraju vjenčanja slavnih, jer nam muževi ne bi podnijeli da znaju o čemu zaista razgovaramo: oni bi nam prvi to zabranili."
Laura skuplja za njih brošure sa sveučilišta: razvod, pobačaj, feminizam. "Koliko si djece rodila, Loli? Ne bi li ti bilo draže da si proživjela koju trudnoću manje? Conchita, ozbiljno ćeš čekati da ti muž umre da živiš kako ti se sviđa? Zašto si ti, snažnija i pametnija od njega, morala ostati doma čuvati djecu i nisi mogla sama zarađivati za svoj kruh? Ista stvar s Irene, koja je na selu radila u polju – nekoliko ožiljaka, a nisu svi od motike kojom ju je brat naučio služiti se, ocu iza leđa – a u gradu u kući, iza zatvorenih vrata, a da se odluči razvesti, ne bi imala od čega živjeti. (…) Zamislite dan kada shvate da mislimo svojom glavom."
Čudesna su "Čudesa" i – ispravno – ne nude nikakav odgovor. Povremeno su euforija ženskih glasova, ponekad gorki solilokviji, ali nikad, zapravo, tužbalica: Medel riječima gradi blistave slike masovnih prosvjeda i privatnih odupiranja u kojima Maríjin glas najzvučnije odzvanja: "Rođena sam da se udam i imam djecu, i kuham i čistim, i možda da radim nešto van kuće dok ne radim po kući, ali zapao me drugačiji život, i želim ga zadržati."
Nema odgovora, ali ipak ima izbora. Nikad ga ne daju drugi ljudi, nego vlastite osvojene sobe.
Podijeli na Facebook
