Kraj je kolovoza 1975. godine. Kroz šumu bježi petnaestogodišnja Nola Kellergan, slijedi je nepoznati muškarac. Kroz prozor svoje kućice na rubu Aurore, gradića u New Hampshireu, sve to promatra Deborah Cooper. Zove policiju, dolaze patrolna kola. No kad dva policajca uđu u kuću, Deborah je mrtva, a Nole nigdje nema. Mahnita potraga neće dati rezultata – djevojčice, a ni njenog tijela nema nigdje. Trideset i tri godine kasnije i dalje nitko ne zna što se dogodilo Noli Kellergan. A onda su u vrtu kuće slavnog američkog pisca Harryja Queberta, u istoj toj Aurori, iskopani jedan leš i jedna knjiga.

Napeti roman Joëla Dickera, 29-godišnjeg švicarskog pisca koji piše na francuskom jeziku, počinje u trenutku kad Marcus Goldman otkrije da ne može napisati novi roman. Goldman je Quebertov učenik i prijatelj, i sam pisac koji je književnu slavu stekao praktički preko noći. No sad je u problemima jer mu nikako ne dolazi inspiracija za drugi roman, a njegov agent i nakladnik sve ga jače pritišću ugovorom i rokovima. Zbog toga se za pomoć obraća svojem mentoru i odlazi u Auroru u potragu za lijekom protiv kreativne blokade. Kad u Harryjevom vrtu slučajno otkriju zakopano tijelo davno nestale Nole, svašta će isplivati na površinu: mirna i pitoma Aurora pretvorit će se u bizarni Twin Peaks, omiljeni Harry bit će optužen za ubojstvo i neprikladnu vezu s ubijenom djevojčicom, a Marcus će konačno dobiti – temu za novu knjigu. Udružit će se s narednikom Gahalowoodom i krenuti otpetljavati mračne tajne svojeg mentora, Nole i njezinih susjeda...

"Istina o Slučaju Harry Quebert", roman od čak 672 stranice koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura, na francuskom jeziku objavljen je 2012. godine i u međuvremenu je postao priličan književni fenomen. Roman je, naime, preveden na 38 svjetskih jezika i objavljen u više od 50 zemalja, a mladi Joël Dicker osvojio je laskave titule za svoje pisanje – uspoređuju ga s Philipom Rothom, Vladimirom Nabokovom i Stiegom Larssonom, a poneki svjetski književni kritičar nije se libio usporediti ga čak ni s Jonathanom Franzenom, a njegova "Queberta" nazvati velikim američkim romanom.

Dicker doista ima razloga biti ponosan na svoj uspjeh i dobar dio pohvala svakako zaslužuje. Pisac rođen u Ženevi 1985. godine, koji je po struci zapravo pravnik, pisati je počeo sa samo dvadeset godina, a njegov prvi roman "Tigar" nagrađen je 2005. na međunarodnom natjecanju mladih autora. S dvadeset četiri godine piše roman "Posljednji dani naših očeva", u kojem donosi istinitu i malo poznatu priču o ogranku Britanske tajne službe što su ga tijekom Drugoga svjetskog rata činili pripadnici Francuskog pokreta otpora. Roman osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis, a u knjižarama se pojavljuje početkom 2012. Iste godine Dickerov treći roman, triler "Istina o Slučaju Harry Quebert", donosi mu prestižne nagrade i svjetsku slavu.

Na ovom bismo se mjestu trebali malo spustiti na zemlju i – nema drugog načina da to kažem – upaliti mozak. Dakle, "Istina o Slučaju Harry Quebert" doista je izuzetno napet roman, vrhunski napisan triler. Uzbudljiv je, guta se, a ne čita, autor donosi mnogo preokreta i u tom smislu čitatelj neće biti razočaran. Nećete baš izludjeti prije nego pogodite istinu, kako piše The Times, ali će iskustvo čitanja vrlo vjerojatno biti poput brzog fiksa - dignut će vas naglo i visoko i držati u napetosti do kraja, jer ovoj se drogi doista teško othrvati!

I to je otprilike to. Iako ga uspoređuju s Nabokovom, Rothom i Franzenom, Dicker nije izvanredni stilist. Dapače, siromaštvo jezika i izraza me isprva toliko mučilo da sam pomislila kako je u pitanju neka greška u prijevodu, što me pak zbunjivalo jer Željka Somun je poznata kao izvrsna prevoditeljica. Onda sam na Amazonu pročitala prvo poglavlje na engleskom jeziku i shvatila da postoje razlike u engleskom i hrvatskom prijevodu - gradiću je promijenjeno ime, neke rečenice koje postoje u hrvatskoj verziji potpuno su izbačene.

Potom sam išla čitati i odlomak na francuskom i shvatila da je Željka Somun i više nego kvalitetno obavila svoj posao prevođenja s francuskog - nema tu dubine, sjajnih rečenica ni velikih, filozofskih uvida o suvremenom načinu života. A ako ih nema, prevoditeljica ih ne može i ne smije dodati. Poslije sam, čitajući strane kritike i intervjue s autorom, saznala da je u američku verziju ubačen i sleng, pa je to, u neku ruku, zapravo sasvim drugi roman. Dicker s time nije imao problema, iako je američkom prevoditelju dopuštena neuobičajena sloboda. To možda dijelom može objasniti zašto je roman dobio sjajne kritike u Americi, a prilično rezervirane u Europi.

Inače ne bih toliko u kritici pilila po jeziku i stilu – jer sam se zaista zabavila čitajući roman - no kako su, slučajno, Roth, Nabokov i Franzen neki od mojih najdražih pisaca, dosta su me zasmetale te usporedbe poetika koje ne stoje. Dickerove rečenice su nezgrapne, čitatelje se o njih spotiče, šale jesu smiješne, ali ne baš toliko koliko ga hvale. Čitavo vrijeme sam imala osjećaj da nešto nedostaje - kao da bi, da su rečenice drugačije, sve to moglo biti i smiješnije, i bolje, i dublje (prema kraju se barem humor popravlja).

Drugi je problem što su većina likova u romanu karikature - to dobro funkcionira kod Marcusova demonskog nakladnika, koji je usmjeren samo na profit i potpuno neosjetljiv na ljudske tragedije, a povremeno je smiješno i u epizodama s Marcusovom majkom Židovkom koja ga proganja pozivima i idiotskim razgovorima. Ponavljam, povremeno je smiješno, jer nisu sve fore baš najuspjelije, a uglavnom se kreću rubovima klišeja - sve smo to već vidjeli ili čuli u američkim serijama.

No karikaturalnost likova jest problem kod onih junaka koji nose radnju. Primjerice, potpuno je neuvjerljivo zašto bi se 34-godišnji pisac zaljubio u 15-godišnju djevojku koja ga nagovara na vezu izjavama, parafraziram sad, "Ali živimo zbog ljubavi!", "Ako me ostaviš, ja ću umrijeti". Daleko je to od Nabokova i "Lolite" i tu je bolje da PR služba Dickerova romana uopće nije povlačila paralele, jer piscu samo čini štetu. Meni su te grandiozne i djetinjaste izjave većinu romana bila smiješne, no s obzirom da sam se odmah na početku pomirila s time da čitam triler, a ne veliku ljubavnu priču ili sjajno postmodernističko djelo, smanjila sam očekivanja.

Problem je, nadalje, i što je Harry u romanu predstavljen kao veliki američki pisac, noseće ime suvremene američke literature, gotovo pa kao Philip Roth ili Norman Mailer. To nije do PR službe, nego samoga autora. Autor je to potkrijepio time što povremeno citira rečenice i odlomke iz Quebertova kapitalnog djela, "Porijeklo zla", fiktivnog romana unutar romana koji prati veliku ljubavnu priču. Jao i pomagaj! Jer te su rečenice, blago rečeno, plitke, dosadne i nezanimljive. Toliko su beskrvne da se čak nisam ni uznemirila što se veza Harryja i Nole zapravo uklapa u definiciju pedofilije. Žao mi je što to moram napisati, ali ako se, makar i u romanu, nešto predstavlja kao remek-djelo, onda mora i zvučati kao remek-djelo.

Dakle, "Harry Qubert" nije, kako pišu, veliko književno djelo, niti se sjajno poigrava s meta-značenjima i unosi novitete u suvremenu literaturu koje će generacije koje slijede posvećeno proučavati. Nije čak ni nešto posebno jezovit, kako ga reklamira The Telegraph. Nije ni veliki američki roman koji je napisao Europljanin, kako piše The Bookseller. Franzen piše velike američke romane, a on i Dicker doista nemaju ništa zajedničko. Jedini vic koji ja tu vidim i koji je, rekla bih, nenamjeran jest da su sve konstrukcije i spinovi koje gradi Marcusov izdavač – i sve ono što Marcusa pisca izluđuje u romanu - napravljene u stvarnosti oko ovoga romana.

"Harry Quebert" sjajno je napisana napetica i žanrovska poslastica, i isključivo tako ga i treba čitati. Zabavit ćete se, na mnogo mjesta nasmijati, na kraju će vam biti žao i što je "droga" popustila, tu i tamo ćete se raznježiti na odnos staroga i mladoga pisca i možda zapamtiti neki dobar savjet za pisanje koji mu daje, jer ima dobrih. Meni kao čitatelju to je za žanrovsku literaturu sasvim dovoljno i te vrste užitka, pri čitanju, mislim da se autor – i čitatelj - uopće ne treba stidjeti. Ali nazivati ovaj roman remek-djelom suvremene literature doista je, ali doista samo vrhunski spin.

Sjajan i napet triler kojem je PR služba nanijela nepotrebnu štetu