U mirnoj, svijetloj noći bez vjetra jedan je brod pronađen kako ga nosi voda u južnom Stockholmskom arhipelagu. Brod je naoko prazan, ništa se ne čuje. Na palubi je prazna ružičasta lježaljka. U velikoj kabini bračni krevet u obliku strijele. Na rubu kreveta, uz uzglavlje, sjedi mlada žena u traper jakni, raširenih nogu, jednom se rukom naslonila na ružičasti jastuk. Gleda otvorenih očiju, uplašena izraza lica. U dugačkoj, crnoj kosi ima kopču u obliku bijele golubice, golubice mira. Mrtva je.

Inspektor Joona Lina za slučaj mrtve djevojke zainteresirat će se kad dozna da je djevojka umrla od utapljanja, iako nigdje na njezinom tijelu nema tragova morske vode. Pronađena je potpuno suha. Neće proći mnogo vremena, a Joona otkriva da mrtva djevojka nije ona za koju je policija isprva mislila da jest. "Prava" Penelope Fernandez, ravnateljica Švedske udruge za mir i arbritražu, posvećena pacifistkinja i oštra suparnica proizvođačima oružja, istodobno mahnito bježi slabo naseljenim otokom s dečkom Björnom dok ih neumoljivo slijedi hladnokrvni ubojica.

Na najvišem katu ulice Grevgatan broj 2 sa stropa mrtav visi, kao da lebdi u zraku, Carl Palmcrona, generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode. Ispod njega nema stolice, nema stola, zbog čega sve upućuje na ubojstvo. U njegovu vruću fotelju hitno pak mora zasjesti Axel Riessen, bivši inspektor ratnih materijala, nekadašnji violinist apsolutnog sluha, izmučeni čovjek koji ne spava dulje od 30 godina, usamljenik s mračnom tajnom iz prošlosti i potencijalno ništa manje kontroverznom iz sadašnjosti. U industrijskoj zoni, u kolibu za građevinarce, zalivene benzinom, zaključan je pak 17-godišnji Stefan Bergkvist. Ispred kolibe stoji čovjek s upaljenom šibicom u ruci.

To je pozornica na kojoj švedski bračni par Ahndoril, pod zajedničkim pseudonimom Lars Kepler, gradi radnju svojeg drugog kriminalističkog romana, "Paganinijev ugovor", upravo objavljenog u nakladi zagrebačke Frakture. Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril hrvatsku su publiku već osvojili svojim prvijencem "Hipnotizer" u kojem Joona Lina, uz pomoć hipnotizera Erika Marije Barka, istražuju trostruko brutalno ubojstvo u kojem su sve žrtve iz iste obitelji.

Hipnotizera u "Paganinijevom ugovoru" više nema, ali Joona Lina, uz pomoć obavještajke Sage Bauer koja izgleda kao vila, dostojna mu je zamjena i tek je sad jasno koliko je u "Hipnotizeru", zbog blistave ličnosti psihijatra ovisnog o lijekovima, ostao, nepravedno, pomalo u drugom planu. Joona Lina, otkrivamo, zbog čega postaje podjednako uzbudljiv lik, ima svoje demone - pati od misterioznih glavobolja koje ga u sekundi prikuju za pod od bolova, jednom davno imao je obitelj - ženu i kćerkicu, koje su stradale pod nerazjašnjenim okolnostima, u vezi je s arheologinjom Disom, a moguće i svojom pomoćnicom Anjom Larsson koja mašta o tome da je Joona odvede u finsku saunu.

Slučajevi koje rješava u drugoj od ukupno osam knjiga, koliko Alexandra i Alexander namjeravaju napisati u Keplerovom serijalu, manje su zagonetni nego oni u "Hipnotizeru", ali podjednako strašni i daleko složeniji po strukturi, likovima i njihovim međusobnim odnosima. Brzo postaje jasno tko je ubojica i zašto ubija, no to ne smeta pri čitanju jer "Paganinijev ugovor" ionako ne funkcionira po principu "whodunnit", odnosno klasičnog detektivskog romana u kojem istražitelj traga za zločincem i njegovim motivom, nego više kao triler sastavljen od mreže raznovrsnih zločina u kojem treba rasplesti sve rukavce hobotnice.

Iako u jednom trenutku, dobrano prije završetak romana, sve postaje kristalno jasno, napetost nije ništa manja: "Paganinijev ugovor" poprište je demonskog vrzinog kola u kojem jednako vrijedan dokaz pruža i metak, ali i Stradivarijeva violina, a užas ne proizlazi iz frenetične serije brutalnih umorstava, koliko iz onoga što slijedi nakon njih. Jako će se, naime, znakovitom pokazati rečenica domaćice "lebdećeg" Carla Palmcrone: "Umrijeti nije nikakva noćna mora".

U Keplerovom prvom romanu podtema je bila hipnoza i činjenica da u hipnotičkom stanju nije moguće lagati. U "Paganinijevom ugovoru" taj je dio - ovoga puta muzika - još bolji i utjelovljen u liku Axela Riessena, glazbenog genija koji je u stanju reproducirati svaku notu, takt i skladbu koje je ikad čuo; prepoznati glazbeno djelo čak i po položaju prstiju na instrumentima koje svira kvartet snimljen na fotografiji. Ne znam je li to uistinu moguće, ali je uvjerljivo opisano, kao što je bračni par Ahndoril jednako vješto, prizivajući Paganinija i njegov jedinstven talent (kroz povijest je postojalo svega nekoliko violinista koji su bili u stanju odsvirati Paganinijeve brze i komplicirane kompozicije...), reinterpretirao mit o Faustu i njegovom ugovoru s vragom.

"Paganinijev ugovor" jednako je sjajan kao i "Hipnotizer", meni daleko napetiji nego privijenac, filmske radnje i tempa, brzi fiks koji me koštao dvije noći sna. Ako je takav i treći dio, "Eldvittnet", objavljen 2011., u kojem je tema, nakon hipnoze i muzike, spiritizam, teško će biti dočekati hrvatski prijevod. Usput, iako ne manje važno, Željka Černok, koja je oba romana iz Keplerove radionice prevela sa švedskog, još jednom je obavila izvrstan posao!

Sjajan nastavak 'Hipnotizera' koji se čita u jednom dahu