“Moja je spisateljska karijera bila potpuno podređena ulozi supruge i majke. Živjela sam kao tipična indijska kućanica; pisala sam u predasima, krišom, potajno.“ Iskrene su to riječi suvremene indijske spisateljice Anite Desai (rođ. 1937.), autorice desetak romana i dviju zbirki priča. Tri njezina romana bila su nominirana za prestižnu književnu nagradu Booker. Za nekoga tko je pisao u takvim (ne)uvjetima, složit ćete se, i nije loše. Aniti Desai nije pošlo za rukom osvojiti Bookera, ali zato jest njenoj najmlađoj kćeri, također priznatoj spisateljici Kiran Desai (“Halabuka u voćnjaku guava” i “Naslijeđe gubitka”).

Roman “Gladovanje, gozba“ podijeljen je u dva dijela. Radnja prvog dijela romana smještena je u provincijski indijski grad, u obitelj visokog srednjeg staleža. Obitelj čine “mamatata“, neobični entitet supružnika, koji više ne zna egzistirati nikako drugačije, osim zajedno. Mama je kućanica, suzdržana, stroga i prijekorna, a tata je umirovljeni odvjetnik, također strog, namrgođen, šutljiv i beskrajno autoritativan. “Stopivši se u jedno, dobili su toliko na težini, na veličini, na autoritetu, da su ionako poprimili natprirodnu, zlokobnu dimenziju...“

Obitelj čini i troje djece. Najstarija je Uma, koja je u svakom pogledu posve neuspješan primjer žene. Aruna je svojeglava ljepotica. A Arun, najmlađi i jedini sin, na svojim prilično krhkim leđima nosi teret goleme ambicije “mametate“.

Središnji je lik prvog dijela romana Uma. Spisateljica vrlo vješto, spretno i nama posve jasno miješa prošlost i sadašnjost, te se na taj način upoznajemo s ključnim trenucima u Uminom životu. Ona je ne baš lijepa, ne baš pametna i ne baš spretna djevojčica, djevojka, i naposlijetku žena. S takvim karakteristikama, ona jednostavno nije imala nikakve šanse u tradicionalnom indijskom društvu, u kojem je žensko dijete ionako samo nepoželjan teret. Jedino što se od ženskog djeteta u Indiji može očekivati jest da liši domaćinstvo malenog bogatstva u vidu miraza. Njezin život je zbroj tragikomičnih, ponižavajućih, ponekad čak i apsurdnih neuspjeha. Ona, jedina od troje djece, sa svojih četrdesetak godina, još živi s “mamomtatom“. Taj život je miljama daleko od normalnog. S neprekidno izgovaranom rečenicom “Kako si ti glupa, Uma“, ona i dalje opslužuje “mamutatu“ i udovoljava njihovim hirevima. Pri tom živi sa spoznajom kako oni, “ti zakleti neprijatelji nesputanosti, stoje iza leđa i promatraju i nju i sve ostale s prezirom“.

Uma osjeća divlji bijes i bunt. Ali on zauvijek ostaje neizgovoren, zakopan duboko u njoj, baš kao što njezine staklene narukvice, koje neumorno i s ljubavlju skuplja, bivaju nenošene, kao zakopane na najvišoj polici ormara.

Drugi dio romana, zapravo zadnja četvrtina romana, smještena je u američko predgrađe, u obitelj Patton, čijem je domaćinstvu tog ljeta pridruženi član Arun. Jedini sin i ponos obitelji, kojeg su “mamatata“ poslali na studij u Ameriku, zapravo je čudak, koji ni ne pokušava pronaći društvo. On osjeća “otpor prema tome da bude prihvaćen“. Pokušava biti nevidljiv, neprimjetan i zapravo uživa u svojoj slobodi i anonimnosti, daleko od svoje nametljive i brojne obitelji. Ali njegova nametljiva obitelj ne posustaje. I tisućama kilometara daleko kroji mu život, te se on mora povinovati želji autokratskih “mametate“ i preko ljetnih praznika useliti u dom obitelji Patton.

Obitelj Patton, iako na suprotnom kraju svijeta, zapravo je poprilično slična obitelji “mametate“. I Pattonovi su disfunkcionalna obitelj, pomalo na rubu karikature, s autoritativnim ocem i majkom kućanicom, koja nije u stanju održati obitelj na okupu, makar i prividnom. Dvoje djece Pattonovih su također relativno neobični. Sin Rod neprekidno vježba, a kći Melanie je bulimična, nervozna adolescentica. Arun se u toj obitelji nikako ne snalazi, beš kao što se nije snalazio niti u vlastitoj. Mimo svojih želja, on se ni kriv ni dužan ponovno našao “uhvaćen u šećerno ljepljivu mrežu obiteljskih sukoba”.

Arun, baš kao i njegova sestra Uma, također nije imao šanse da ostvari normalan život, ali iz nekih drugih razloga. Dok Umu roditelji smatraju obiteljskom smetnjom, Arun im je obiteljska nada. Rezultat je poražavajuće isti. Uma je ograničena nemogućnošću življenja bilo kakvog života, osim služenja “mametate“, a Arun je osuđen služiti “mamutatu“ tako da ispunjava njihova pretjerana, bolesno ambiciozna očekivanja. Upravo je iz tog razloga osvanuo na studiju u Americi, bez da ga se pitalo za vlastite želje.

Anita Desai napisala je sjajan roman. Njezin stil je blizak i pristupačan čitatelju, jer na jednostavan način i kroz razumljivu i jasnu strukturu romana progovara o velikim, važnim i ozbiljnim temama. Na taj nam način lako prenosi svoje poruke. Roman je prožet suptilnim humorom, često i tragikomičnim. Desai svoje likove stavlja u tako neobične situacije da nisam znala što bih prije: u nevjerici širom otvorila oči ili se smijuljila. Nije pristojno smijuljiti se tuđoj nesreći, to sam davno naučila, ali jednostavno to je ponekad bilo jače od mene. Usprkos humoru, za Umu i ostale likove sam imala i više nego dovoljno sućuti, bilo mi ih je beskrajno i posve iskreno žao.

“Gladovanje, gozba“ je roman prepun ženskih likova, svojevrsna posveta ženskoj sudbini. Spisateljica nas upoznaje s indijskim ženama različitih profila, ali više-manje nesretnih životnih puteva i sudbina. Usprkos nesretnim brakovima, zatomljivanju i žrtvovanju sebe, maltretiranju od strane svekrve i/ili muža, (ne)uspješnim pokušajima ostvarivanja karijere, žene Anite Desai pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu. Pronaći mrvu sreće. Gotovo neprimjetno, polako, pa čak i krišom, da nitko ne zna. Međutim, iz perspektive spisateljice (kako ona sama kaže, iz njezine perspektive stranca u američkom društvu), američke su žene samo prividno bolje prošle. Robujući potrošačkom, zapadnjačkom načinu života, one prilično neuspješno ispunjavaju svoju ulogu žene, supruge, majke, kćeri... Čas jureći kolicima po pretrpanom supermarketu, čas gurajući prste u grlo kako bi izbacile sve što su taj dan pojele... Spisateljica je puna suosjećanja za svoje napaćene žene, ali ne nudi univerzalno rješenje. To je jednostavno tako. Nažalost, tako su im se posložile “puzzle” života...

Ono što svakako trebate znati jest da ovo nije samo još jedna knjiga o Indiji. Naime, bez obzira na to čitam li romane indijskih autora o Indiji (npr. romane Kiran Desai, Manil Surija ili Salmana Rushdija), ili romane koji govore o Indijcima razasutim po svijetu (primjerice romane nobelovca V. S. Naipaula, o Indijcima na Trinidadu i Tobagu), njima je zajedničko samo jedno: svi oni pišu o nevjerojatnoj zemlji i o nevjerojatnim ljudima. A ta “nevjerojatnost“ je uvijek, u svakome romanu drugačija i posebna. Tako je i s romanom “Gladovanje, gozba“.

Iako opet imamo priliku čitati o dogovorenim brakovima, autoritativnim muževima ili ponižavajućem položaju žene, ovaj roman o tome progovara na posve drugačiji način. Spisateljica nam daje izuzetno zanimljiv uvid u tradicionalno, tvrdo, beskompromisno indijsko društvo, koje egzistira s premalom dozom sućuti i s nedovoljnim uvažavanjem razlika. Iako su joj mnogi zamjerali da je njezin roman prilično depresivan, Desai kaže da ona piše o situacijama kakve one jesu, bez iluzija ili uljepšavanja. Ali da ipak ima mjesta za humor. I zaista, ovaj roman, usprkos teškim temama i ponekoj zaista tragičnoj životnoj priči, neće ostaviti težinu, već zadovoljstvo zbog odličnog romana kojeg ste pročitali.

Naše društvo danas obilježeno je hiperkonzumerizmom i hiperprodukcijom. Kao rezultat toga, preplavljeni smo proizvodima sumnjive kvalitete. Stječem dojam da je i književnost posustala, te da je sve više osrednjih književnih naslova. “Gladovanje, gozba“ je svakako naslov koji iskače iz te osrednjosti svojom kvalitetom i zanimljivošću, te se nadam da on neće ostati jedino djelo Anite Desai prevedeno na hrvatski jezik. Svakako bismo trebali biti u mogućnosti čitati i njezine ostale romane, ako ništa drugo, a ono da vidimo kako to izgleda kad umjesto kuhače, u ruke uzme pero jedna prava, punokrvna, da se poslužim riječima pjesme naše poznate pjevačice, “žena, majka, kraljica“.

Sjajan obiteljski roman o “mamitati” i djeci koja ne žive normalne živote jer su ili prevelika razočaranja ili prevelike nade