- Ana? Hodala sam po travi.
- I ja sam.
- Jučer.
- I ja sam.
- Misliš li da ćemo umrijeti?
- Ne znam.
- I dirala sam je.
- Ja sam legla na nju.
- Misliš li da ćemo umrijeti?
(…)
- Mama kaže da umreš ako takneš tu radijaciju.
- Ali ne umreš zapravo, samo spavaš.
- Da. Spavaš.

Travanj je 1986. godine, u Zagrebu, na Vrbiku. Na televiziji su upravo objavili da je eksplodirala nuklearna elektrana u Černobilu (gdje je taj jebeni Černobil uopće, misli jedan od junaka), i dok otrovni oblak, kojeg nitko zapravo ne vidi, putuje prema zapadu i tadašnjoj Jugi, u par stotina kvadratnih metara, u jednom zagrebačkom kvartu u kojem živi radnička klasa, drugovi i drugarice i njihova djeca pioniri i omladinci, odvija se jedan sasvim privatan, a opet kolektivan užas. Na tijelo jedne djevojčice slijevaju se potoci batina, jedna starica ne može podnijeti besmislenu smrt od prije mnogo godina, jedna majka, koju je tukla njezina majka, sada ubija boga u vlastitom djetetu, druga će prevariti supruga, a on nabijati šakama po vratima, treća će prevariti jer je bila prevarena, četvrta će čekati i čekati, ali neće dočekati povratak supruga iz daleke Rusije, a u svemu tome će biti toliko nasilja, zanemarivanja, silovanja i batinjanja da se onaj oblak, koji putuje iz Černobila, zapravo počinje činiti kao dobrodošao predah.

“Duhovi” (EKOmobilis, 2013.), roman prvijenac Ive Ušćumlić Gretić, koja je većinu dosadašnjeg života provela radeći kao novinarka, memoari su jedne zagrebačke mikrozajednice; izmišljeni, ali istodobno, po opisima nasilja i ravnodušnosti, toliko realni da su se mogli dogoditi bilo gdje. Tu mikroklimu naselja, splet ulica, đavolji trokut susjedstva, nastanjuju gotovo arhetipski likovi, tipovi osobnosti kakve smo svi mi, djeca osamdesetih, koji smo odrastali u socijalističkim limenkama, poznavali: svatko je imao lokalnog pijanca ili pijance koji su se okupljali u šugavoj birtiji, svatko je imao barem jednog kvartovskog nasilnika zbog kojeg je milicija dolazila u ponoć i potom ga, ako je bilo sreće, odvozila u škriputovom liftu, jato starica koje su nas promatrale s balkona dok bismo razbijali koljena padajući na asfaltu ili derali laktove penjući se na drveće, lokalnu radio milevu, neku babetinu s hladnom trajnom koja je uvijek znala sve što se događa prije nego se zapravo i stiglo dogoditi…

Osamdesetih, iako je svatko u gradu živio u svom stanu, a ne, kao na selu s kojeg su pobjegli, u zajedničkom kućanstvu, svi su zapravo znali sve o svima, zahvaljujući zidovima od papira i balkanskom temperamentu. Upravo je zato nasilje koje se odvija u “Duhovima” još šokantnije - jer iako djeca plaču, vrata lupaju, bivši muževi bude cijelu zgradu urlajući u ponoć… nitko ne čini ama baš ništa. Ravnodušnost susjeda je šokantna, u nekim trenucima šokantnija od samog nasilja.

Na ovom mjestu moram dati upozorenje: nasilje o kojem piše Iva Ušćumlić Gretić nije svakodnevno, sitno nasilje riječi, grubih prepirki, slanja “u kurac” i “u pičku materinu i ti i djeca i ovakav život”; ovo je nasilje tvrdo i teško, poput šake u želudac ili šake u glavu. Nasilje u kojem ima silovanja u braku, pedofilije, batinjanja djeca do toga da se upišaju od straha. Čini mi se fer upozoriti čitatelja iz dva razloga: ovo je težak roman i sigurno neće biti za svakoga, i ovo je, još više, veličanstven roman, no da biste pojmili veličanstvenost, najprije morate osjetiti dubinu povreda koju proživljavaju autoričini likovi. Morate se i sami osjetiti udarenima, poniženima, silovanima, upišanima od straha. Način na koji je uspjela čitatelja poistovjetiti s likovima koji nose radnju, u sebi nema ništa početnički, niti amaterski - ovaj je roman ispisan u maniri toliko sjajnoj, kao da nije prvijenac, nego treći, peti roman, napisan u zreloj dobi, nakon mnogo, mnogo riječi u prstima.

Izvrstan je na nekoliko razina. Najprije, tu je stil pisanja, poznat onima koji su čitali Ivine zapise na blogu; ima taj bogomdan i rijedak talent da vas saplete u svoje riječi, sintaksu i ritam kao u melodiju pjesme, pa je naprosto, na bazičnoj razini, užitak čitati nekoga tko je takav stilist (skužit ćete to po tome koliko neke riječi voli - poput brečanja, oblaka, prašine koja se podiže i spušta, i kako ih svaki put koristi na nov način i u novome kontekstu). Potom je tu činjenica da niti jedna riječ nije viška, nema nijedne početničke greške, koja bi bila logična za nekoga tko piše prvi roman. Iva piše kao da je ispala iz neke nebeske radionice koja, jednom u nekoliko godina, a možda i desetljeća, izbacuje gotov proizvod. Potom je tu snažna, načelna, melankolična atmosfera romana koja vas stisne u zagrljaj na početku i ne pušta do zadnje točke; pa atmosfera 80-ih koju je sjajno uhvatila i opisala u par, brzih preciznih poteza, a koji, opet, ne ostavljaju dojam skice, nego slike napunjene bojama, dubinom, perspektivom, kompozicijom. Ako i niste odrastali u osamdesetima, ne samo da ćete shvatiti što je značilo odrastati tada, nego ćete imati i osjećaj da ste upravo tada prestajali biti dijete. Komični su momenti socijalizma, te vojske drugova i drugarica, u kojoj nuklearna obitelj svejedno funkcionira klasično patrijarhalno, bez obzira na podneblje, društveni ili politički sistem - tu su te djevojčice koje robuju svojim majkama, i majke koje robuju svojim muževima. I tu je majka koja gurne vlastito dijete u ruke zlostavljača, a da nije ni svjesna što čini.

To je, možda, najjači adut romana: ne samo da razumijete kako se osjeća žrtva, nego razumijete i gotovo sve zlostavljače, osim jednoga. Jasna vam je ta generacijska potka koja jedno nevino dijete, od malih nogu, priprema da se za svoju slobodu i mir bori šakama i uvredama; jasno vam je kako je moguće da se pojedinac od osobe koja dobiva batine pretvori u onu koja batinja. Jasno vam je i kako se dogodi zanemarivanje - tako da odrasla, umorna osoba samo žudi za trenutkom predaha; od slabo plaćenog posla, od lošeg braka, od djeteta o kojem mora brinuti i kad je umorna, i slaba, i na robu raspada… Put do pakla doista jest, ponekad, popločan dobrim namjerama.

Naši su roditelji, i njihovi roditelji prije njih, i njihovi, i njihovi… doista živjeli u nekom drugom svijetu. Izdići se iz tog kruga zanemarivanja i zlostavljanja, koje je dugo bilo i obiteljski i društveno institucionalizirano i prešutno odobravano kao odgojna metoda; tog zlostavljanja koje je posljedica na desetke ruku koje su šamarale svoju djecu, iznimno je životno postignuće. Jednoj osobi u romanu to će uspjeti, prekinut će krug nasilja. U atmosferi gdje je nasilje toliko kondenzirano, kao u par ulica u kojima se odvija radnja “Duhova”, taj se otpor - sažet u riječi “iskreno, mama, o odgoju pojma nemaš” - čini kao revolucija. Tako je, uostalom, doista i počela revolucija na prijelazu generacija u 20. stoljeću, u kojem smo mi još dobivali batine, ali naša djeca, djeca 21. stoljeća, nikad neće.

Dopustite mi sad jednu privatnu digresiju, jer ona će objasniti strast s kojom je pisan ovaj roman. Ivu poznajem, prijateljice smo petnaestak godina. Krajem 90-ih bile smo i cimerice. Jednog smo proljeća pobjegle od naših “socijalističkih” obitelji u slobodu, u stan koji smo unajmile na Malešnici. Nije to baš dobro prošlo - bilo je mnogo kiselih lica, nategnutih usta, povrijeđenih osjećaja. Mi smo bile ekstatične, onako kako može biti samo netko u ranim dvadesetima tko se upravo riješio roditeljske stege.

Nismo baš imale puno para, a i ono što smo imale stukle bi na glazbu i knjige. Mislim da su u tim godinama Deutsche Grammophon, Decca i EMI Classics, a bogami i odjel strane knjige u Algoritmu, živjeli samo od nas dvije ili smo barem značajno doprinjele njihovim prihodima. Jedna drugoj smo tada bile i mama i kćer, i najbolja frendica, i brat, i sestra, i tata, i nekad doktor za glavu. Sjećam se da sam kupila najružniju muzičku liniju na svijetu, samo zato što je svjetlucala u mraku kao disko kugla. Ali njoj se sviđala. Dane i noći smo provodile u razgovorima, debatama, nadmetanjima, polemikama; ljeti sjedeći na balkonu, pušeći i pijući, nogu podignutih na ogradu, pogleda uprtih u zvijezde. Jednom je, sjećam se, spasila mače, donijela ga je, mislim, usred noći, iz parka iza zgrade. Samo je radar u njezinoj glavi mogao uloviti to sitno mijakunje. Zadnju lovu smo potrošile na infuzije - na malom crnom tijelu iskočili su mjehuri puni tekućine. Nije dugo preživjelo. Ona je bila ta koja ga je zamotala u neku tkaninu, pospremila u kartonsku kutiju i odnijela nekamo. Ja sam se negdje skrivala, ljuta što sam prisustvovala smrti. Ona je ostala do kraja, znala je što treba učiniti.

Nije, naravno, sve bilo cvijeće, jer naša je kuhinja - u kojoj je bila linija, i u kojoj me ubijala Wagnerovim operama (zahvaljujem bogu što tad nije slušala Dylana, ili me možda samo štedjela...) - bila ne samo mjesto ispunjeno zvjezdanom prašinom, nego i demonima i duhovima. Barem jednom, sigurno, maštala sam o tome da je pogodim tanjurom u glavu. Ne znam na koji je način ona mene planirala ubiti. Ali bilo je to sjajno vrijeme - naš je stan često bio kao stanica Hitne pomoći, ali još češće i najbolje mjesto za tulum u gradu. Sjećam se njezinog smijeha, još se tako smije - u jednom trenutku zabaci glavu i prospe na ljude oko sebe melodijske linije radosti.

I sanjale smo velike snove. Mislim da smo obje čitale Vikrama Setha, “Equal Music”, kad se rodila ta ideja o fugi, zapravo ideja o tome da, i jedna i druga, napišemo i roman o glazbi i njime, naravno, osvojimo Bookera (o, ambicioznosti, ime ti je Iva i Tanja). Paolo Isotta, jedan od najznačajnijih talijanskih glazbenih kritičara, u Corriere della Sera napisao je tada da niti jedan europski pisac nikad nije pokazao takvo poznavanje europske klasične glazbe, niti je ijedan europski roman prije uspio tako precizno prikazati psihologiju, tehničke sposobnosti, pa čak i ljudski potencijal onih koji se bave glazbom kao profesijom. Seth je pisao o glazbi kao nitko nikad prije, činilo nam se, a mi smo voljele glazbu i riječi i romane od kojih poslije nisi mogao spavati. Kao da smo, uostalom, uopće spavale tih godina...

Pišem ovaj dio kao posvetu dvjema dvadesetogodišnjakinjama koje su sanjale velike snove i zaklele se jedna drugoj da će ih ostvariti, i pišem ovo stoga što je Iva, moja Iva, uspjela u svojem kompliciranom naumu - “Duhovi” su roman o nasilju i ravnodušju, ali “Duhovi” su i roman napisan u strukturi fuge, najsavršenijeg polifonog glazbenog oblika (ne znam da li bih je prepoznala čitajući, vjerojatno ne bih, ali, eto, sad to znam, jer je ona bila nestrpljiva prije nego sam krenula s čitanjem, pa se odmah izlajala).

Fuga, kako joj i samo ime kaže, glazbeni je oblik koji nestaje, gubi se, a bazira se na potpunoj melodijskoj ravnopravnosti svih dionica, odnosno kontrapunktu. Sastoji se, načelno, od tri dijela, iako ima odstupanja - ekspozicije, provedbe i rekapitulacije koja može, a i ne mora završiti codom, u kojoj se ponavlja osnovna fugine teme. Prevedeno u roman, “Duhovi” se otvaraju kratkom glavnom temom, na koju se potom nastavljaju drugi glasovi, njih još tri (nakon što prvi završi temu, drugi je ponavlja u ponešto različitom tonalitetu, a isto slijede i ostali - u ovom slučaju tema je nasilje). Kad se svi glasovi izredaju, završena je ekspozicija. Potom često slijedi epizoda, odnosno prijelazni pasaž koji povezuje priču (u ovom slučaju je to poštar koji obilazi sve likove - stanare naselja) i koji je izrastao iz prije viđenog materijala; a potom se čuju novi glasovi na istu temu, u različitom ključu, njih još troje; sveukupno čak osam.

Potom dolazi stretto - zbijeni dio u kojem se teme istodobno sukobljuju i isprepliću; to je deveto poglavlje u kojem naši junaci doznaju za Černobilsku katastrofu, a autorica u frenetičnom ritmu izmjenjuje njihove reakcije. I onda se prebacujemo u završni dio, u današnje doba, u jesen 2012., u codu, u kojem se glazba vraća na početnu poziciju. U tom smislu, fuga je kao glazbeni oblik više kompozicija, nego čvrsta struktura, no paradoks i ljepota Ivina romana je u tome što je slijedeći fugu, glas koji bježi, stvorila čvrstu kompoziciju.

Sjajno!

Fuga, međutim, znači još nešto. Fuga je i psihički poremećaj u kojem se osoba više ne sjeća svoje prošlosti, iako zadržava u svijesti stečena znanja i vještine, pa stvara svoj novi identitet i život u novoj sredini. Fuga je najčešće posljedica velike psihičke traume zbog koje oboljeli odbacuje realnost vlastitog ja. Mnogo likova u ovoj knjizi odbacuje realnost, zbog užasa stvarnosti ili užasa prošlosti. No fuga, dopuštam si sasvim novo tumačenje pojma, omogućuje i bijeg u novi život, u kojem se demoni prošlosti ne zaboravljaju, ali samo kao upozorenje i podsjetnik da je moguće živjeti novi život. Da je moguće izabrati bolji život. Da nas grijesi očeva (i majki) ipak ne moraju određivati.

“Duhovi” su, u osnovi, potresna priča o tome kako je jednoj djevojci - puklo srce, i kako je druga, njezina prijateljica, zbog toga i još nekih razloga, odlučila da njeno neće pući. Nadam se da će ovaj roman ući u konkurenciju za najbolji roman godine. Jer ako ne uđe, to će biti kao da ništa i nismo pročitali, kao da ništa i nismo naučili, i kao da ništa i nismo pobijedili.

Sjajan prvijenac koji govori o nasilju, ravnodušnosti, pobjedi ljubavi i tome kako je fuga prerasla u priču