"Krao sam kraljevne iz grobova uspavanih kraljeva. Spalio sam grad Trebon do temelja. Ubio zmaja. Proveo sam noć s Felurian i otišao zadržavši i zdrav razum i život. Izbacili su me sa Sveučilišta u dobi kad većinu tek primaju. Kročio sam noću putovima o kojima se drugi boje govoriti danju. Razgovarao sam s bogovima, ljubio žene i pisao pjesme od kojih putujućim sviračima naviru suze na oči. Zovem se Kvothe. Možda ste nekad čuli moje ime."

Kvothe i ja susreli smo se prvi put, a gdje drugdje, nego u knjižari, na odjelu strane knjige. Držim u rukama englesko izdanje, s naslovnice me gleda crvenokosi tip zaodjenut u plašt. Što ću, padam na dobre naslovnice... Okrenem knjigu i pročitam gornji citat. Kvothe je moj tip, pomislim. A zna i zazvati vjetar, otkrijem kasnije.

"Ime vjetra" Patricka Rothfussa, u izdanju Algoritma (2012.), doista je pripovijest epskih razmjera; priča o najvećem čarobnjaku svojeg doba koji je nestao s lica zemlje dok legende o njegovim pothvatima kruže i postaju sve nevjerojatnije. No jedan čovjek uvjeren je da može saznati istinu. Ljetopisac, putujući kroničar izgubljenog vremena i zaboravljenih zbivanja, uvjeren je da je nakon godina potrage utvrdio da je neupadljivi vlasnik zabitog konačišta Stanac zapravo čovjek koji jednom riječju može zazvati vjetar. Cijena njegove šutnje je priča, prava istinita priča o tome tko je ustvari Kvothe, odakle je došao i kako je postao strah i trepet zemalja Saveza.

Prva knjiga "Kronika Kraljosjeka", trilogije Patricka Rothfussa od koje je dosad napisao dvije knjige (druga se zove "Strah mudaraca", a za treću, "The Doors of Stone", Rothfuss kaže da je piše i da ga prestanu gnjaviti s rokovima i pitanjima kad će biti gotova...), obrađuje prvi dan razgovora Ljetopisca i Kvothea, u kojem doznajemo zašto su Kvotheove roditelje, putujuće zabavljače imena Edema Ruh, ubili Chandriani i kako je završio na Sveučilištu gdje je otkriven njegov izniman i među čarobnjacima rijedak talent - zazivanja stvarnog imena. Oni koji znaju pravo ime stvari i pojava, pa čak i ljudi, u stanju su njima gospodariti, a Kvothe, pokazat će se, zna zazvati jednu od najvećih prirodnih sila - vjetar.

Od 2007., kad je objavljeno "Ime vjetra", do 2011. godine, kad je objavljen nastavak "Strah mudraca", oba izdanja na engleskom jeziku, prošle su četiri teške i mučne godine za sve one koji su htjeli doznati gdje je nestala Kvotheova ljubav, tajanstvena Denna, te hoće li čarobnjak uspjeti pronaći demone koji su mu ubili obitelj. U drugom nastavku, kojeg sam također čitala na engleskom, Kvothe će otputovati u Severen, spasiti kralja Maera Alverona od izdaje i pomoći mu da osvoji ženu koju voli, ubiti bandu opasnih razbojnika te postati Felurianin ljubavnik, nakon čega će dobiti i neočekivani dar.

"Kronike Kraljosjeka" tipičan su predstavnik fantastičnog podžanra poznatog kao sword and sorcery (mačevi i magija, u slobodnom prijevodu), odnosno herojske, epske fantastike u kojem radnju uvijek nosi junak iznimnih vještina i moći, smješten u izmišljeno povijesno razdoblje koje, u ovom slučaju, nalikuje Srednjem vijeku. Kvothe je ministrel, trubadur, minnesänger na način na koji ga zamišlja moderan pripovjedač, "naoružan" lutnjom koja slama srca i muškaraca i žena. Rothfuss je, kako otkriva u zahvalama na početku svoje knjige, uzore imao u C. S. Lewisu i njegovim pričama iz Narnije, Anne McCaffrey i njezinom Pernu te J. R. T. Tolkienu i Međuzemlju.

Nekako logično, dječak koji se zaljubio u čitanje zahvaljujući svojoj majci, a razvio mukotrpnu upornost pisanja zahvaljujući ocu, odrastao je najprije u fantasy gamera, a onda i čupavog pisca koji fizički pomalo nalikuje Tolkienovim hobitima. Rothfuss, koji danas ima 39 godina, sedam je godina pisao svoj prvi roman i unutra je, osim raskošnog pripovjedačkog talenta, strpao i svoja brojna znanja iz kemijskog inženjeringa, kliničke psihologije, engleske književnosti i, ne manje važno, ubijanja zmajeva i ostalih čudovišta. "Ime vjetra" brzo je postalo hit i osvojilo niz pretižnih nagrada, primjerice onu Publishers Weeklyja za najbolji roman 2007. godine, u kategoriji SF-a, fantastike i horora, a dospio je i na listu bestselera The New York Timesa.

Iako je dugo čekao na hrvatski prijevod, Kvothe je, kao i svaka dobra knjiga - toliko dobra da čitatelja uvuče već prvom rečenicom - našao svoj put do domaćih čitatelja. Krivudavo, usmenom predajom, preporukom na forumima među onima gladnima dobrog fantasyja. S izuzetkom Algoritma (a i njemu je trebalo dobrih par godina od kupnje prava do objave "Imena vjetra"; "Strah mudraca" je pak u najavi za tiskanje već dvije godine), hrvatski obožavatelji ove vrste literature uglavnom su zakinuti, ako nisu u stanju čitati na engleskom jeziku.

Rothfuss je - usuđujem se reći, iako ga naravno ne poznajem - jedan sjajan tip. Koliko god rogoborili protiv suvremenih medija, internet i društvene mreže imaju svojih sjajnih strana pa je tako moguće pratiti ovog pisca na njegovoj Facebook stranici gdje strastveno i redovito razgovara s obožavateljima svojeg pisma. Prateći njega i neke druge pisce, ponekad poželim da postoji neki univerzalni jezik pa da se svi odmah razumijemo. A onda se sjetim... Pa postoji. To su velike i sjajne knjige. "Ime vjetra" upravo je takva knjiga, ako ste raspoloženi za velike podvige, fatalne ljubavi, besmrtne pjesme, pregršt magije i mnogi borbi mačevima.

Sjajan prvijenac koji je svog autora pretvorio u jednog od najvažnijih suvremenih pisaca fantastike