“Amerika, nije rad i znoj, postoje Hollywood i Frankie boy, Disneyland, bejzbol i rock'n'roll...“ I Paul Auster, dodajem još ovo ime, kao još jedan od američkih simbola, koji je Johnny nabrojao u svima nam poznatoj novovalnoj Azrinoj uspješnici. Moja ljubavno-literarna veza sa suvremenim američkim piscem Paulom Austerom započela je prije nekih desetak godina, kad sam pročitala njegov prvi roman “Newyorška trilogija“. Na prvo čitanje njegov me stil odmah, trajno i zauvijek osvojio. Naša se literarna veza nastavila sve do današnjih dana, a zadnji je naš kontakt ostvaren čitanjem njegovog šesnaestog romana, izdanog 2010. godine, pod imenom “Sunset Park“.

Radnja njegovog zaista sjajnog novog romana “Sunset Park“ počinje 2008. godine, u SAD-u, koji je usred velike ekonomske krize, i koji je uslijed vojnog angažmana u Afganistanu i Iraku, pao na koljena. Dvadesetosmogodišnji Miles Heller već osam godina tumara bespućima Amerike, krijući mračnu i bolnu obiteljsku tajnu. Trenutno na Floridi živi od posla, koji je nastao kao posljedica krize. Naime, kao kramar prazni kuće, koje su bivši stanari morali napustiti i ustupiti bankama, uslijed ovrhe. Neobični mladić samoinicijativno fotografira svaku kuću, prateći na taj način priču o “neuspjehu - bankrotu i neispunjenim obavezama, o dugu i ovrsi - a on si je stavio u zadatak dokumentirati posljednje preostale tragove tih raspršenih života, ne bi li dokazao da su u tim kućama nekoć obitavale danas iščezle obitelji...“

Sasvim slučajno upoznaje sedamnaestogodišnju Pilar, djevojku nesretne životne priče, gotovo poput njegove, te se u nju iskreno zaljubljuje. Međutim, uslijed njezinih mladih godina, njihova je ljubav zabranjena i opasna.

Miles se nakon punih osam godina izbivanja vraća u svoj New York, gdje mu živi obitelj, s kojom je prekinuo svaki kontakt za vrijeme svog odsustva. Dok čeka da Pilar konačno zakorači u punoljetnost, postaje skvoter u napuštenoj kući, ruševini u turobnoj i oronuloj četvrti Sunset Park, gdje je sve “mrtvo, tužno, prazno, siromašno... mali svijet daleko od svijeta, svijet u kojem vrijeme protječe tako polako da malo tko nosi ručni sat“. Trošnu kuću dijeli s još troje “stanara“, Ellen, Alice i Nathanom, mladim intelektualcima, koji su okrenuli leđa “normalnom“ životu, postavši skvoteri.

Ellen je zgodna agentica za prodaju nekretnina. Međutim to je žena, koja zrači “aurom tjeskobe i poraza“. Ona je žena posve nesređenog života, pomalo izgubljena u svijetu svojih apsurdnih, mahnitih i pomalo bolesnih misli, sa željom da postane slikarica.

Alice je visokoobrazovana žena, koja sprema doktorat na temu filma Williama Wylera iz 1946. godine: “Najbolje godine našeg života“ (vrlo simbolično, tematika filma je tegobna reintegracija razvojačenih američkih vojnika u civilno društvo nakon Drugog svjetskog rata). Iako mu je Alice zanimljiva žena, Milesu je ona još samo jedan tipičan primjer osobe uske specijalizacije, “toliko uronjene u uski angloamerički svijet“ da ni o čemu drugom zapravo nema pojma.

Nathan je Milesov prijatelj iz školskih dana, vlasnik trgovine za popravak starih stvari i povremeni bubnjar. On je “ratnik, buntovnik, šampion nezadovoljstva, militantni razobličitelj suvremenog života, koji sanja o izgradnji nove stvarnosti na ruševinama propalog svijeta“. A skvoter je postao zato što skvotanje smatra izrazom građanskog neposluha.

Naravno, osim neobične skvoterske družine, Auster nas upoznaje s cijelom galerijom interesantnih likova. Neki od njih su: Milesov otac, koji je vlasnik izdavačke kuće i njegova majka, poznata glumica, njegov poočim redatelj i pomajka, sveučilišna profesorica, njihovi prijatelji pisci i ini drugi intelektualci. Svi oni ovome romanu daju svoj pečat.

Zapravo, roman “Sunset Park“ je mozaik, sastavljen od desetak likova čije živote pratimo. Pisac nas vješto, onako kako on to zna, uvlači u njihove životne priče, odluke, nadanja, snove, maštanja... Pratimo njihove dileme, donošenje bitnih odluka, s kojima onda nastoje živjeti. Ponekad nemaju pojma kako, ponekad im se posreći... Ponekad idu linijom manjeg otpora, i nastoje pobjeći od sebe. Ponekad se ipak hvataju u koštac s problemima. I sa samima sobom.

Austerovi likovi razvijaju složene međuljudske odnose. Katkad iskrene, katkad malo manje iskrene. Katkad neobične, katkad čak i pomalo bolesne. Ne predaju se. Trude se i nastoje iza sebe ostaviti kakav takav trag. Neki će u tome uspjeti više, neki manje, a neki nikako.

Sve je te životne priče Auster smjestio u zemlju, koja je danas samo sjena nekadašnje vobećane zemlje“, zemlje nade i prosperiteta. Pisac nam jasno, precizno i s dozom oštre kritike opisuje zemlju ovrhe, propasti i osiromašenih stanovnika, zemlju gradova punih slabo naseljenih četvrti, zemlju razlupanih auta na parkiralištima i zemlju napuštenih gradilišta. Opisuje zemlju u kojoj je Busheva administracija Zakonom o domovinskoj sigurnosti vlastodršcima dala “ovlast bez presedana u nadziranju djelatnosti američkih građana“, pretvorivši je u zemlju straha i nesigurnosti. Oštro secira i kritizira zemlju, koja je više od pola stoljeća živjela pod parolom kako “će se na kraju sve okrenuti na dobro, jer ovo je Amerika, a u Americi se sve uvijek okrene na dobro“. I u toj i u takvoj Americi, gdje se odjednom više stvari ne “okreću na dobro“, nego su upravo onakve kakve jesu, pa još i malo gore od toga, Austerovi su junaci obilježeni sudbinama, koje im nameće to krizno doba, i čine se još teže, još bezizlaznije...

Ako ste možda pomislili iz gore navedenog da je ovo tragičan i bolan roman, uvjeravam vas u suprotno. Baš kao i ostali Austerovi romani, koje sam imala prilike čitati, i ovaj je satkan od savršenog balansa između sretnih i onih malo manje sretnih događaja, od dobrih i loših odluka, od traženja i pronalaženja, od pitanja i odgovora... Zapravo, Auster je životno realan. Kao što je uostalom i sam Život, ovaj je roman satkan od uspona i padova. Malo uspona, nešto više padova...Ali to je tako ili “Dok ne budeš ranjen, ne možeš postati čovjekom.“

Roman “Sunset Park“ je pisan u trećem licu, u maniri sveznajućeg pripovjedača. Pripovjedač je često nemilosrdan i nekako distanciran i hladan, međutim to za ovaj roman ne predstavlja nikakav problem. Kao i vrijeme u kojem likovi žive, koje je nekako nemilosrdno i hladno, tako se i taj ogoljeli i pomalo reducirani, a opet “austerovski“ prepoznatljiv stil ovoga romana, ovdje savršeno uklopio. Auster je u apsolutnoj kontroli nad strukturom, tonom i pričom ovoga romana, čime još jednom dokazuje kako u svakom trenutku zna što radi, i kako to radi odlično. On je zaista pravi majstor pera.

Za one koji su, poput mene, ljubitelji Paula Austera, ovo će biti još jedan njegov sjajni roman, koji ne smiju propustiti. Međutim, za one koji ga nisu nikada čitali, predlažem da započnu s “Newyorškom trilogijom“ i “Mjesečevom palačom“ (meni osobno najboljim Austerovim romanom kojeg sam čitala), a tek onda neka krenu na njegove recentije naslove. Naime, imam osjećaj da je s ovim potonjima pomalo zašao u neku (u nedostatku bolje riječi) “ekstravagantniju“ sferu, koja bi možda mogla biti prežestoka za nekoga tko još nije upoznat s Austerovim djelom. Njegovi posljedni romani nisu nipošto loši, ali u nekima od njih pisac obrađuje poprilično kontroverznu tematiku (primjerice romanom “Nevidljivo“ upustio se u šokantnu tematiku incestuoznog ljubavnog odnosa između brata i sestre). Zbog toga je moj sasvim osobni i krajnje subjektivni stav da biste s takvim kalibrom, kao što je Paul Auster, trebali krenuti od njegovog početka. Pa neka to bude i vaš početak istraživanja jednog od najintrigantnijih i najčitanijih američkih autora današnjice, a možda i početak jednog novog literarnog prijateljstva.

Ako vas je zaintrigiralo kako izgleda ta velika Amerika iz perspektive jednog Paula Austera, onda ćete nastaviti sjajnu Johnnyjevu pjesmu “...vrijeme očaja, vrijeme nade, jedni ruše, a drugi grade, prolaze ratovi, padaju vlade...“

Sjajan roman satkan od sretnih i manje sretnih događaja, dobrih i loših odluka, traženja i pronalaženja, pitanja i odgovora...