Izgubljeni simbol
Sjajna knjiga koja je neopravdano dočekana “na nož”
Merita Arslani
Naša ocjena:
Zbog prilično negativnih kritika tek sam nedavno pročitala “Izgubljeni simbol“ Dana Browna. Koja greška! Trebala sam ga pročitati ranije, jer knjiga je puno puno bolja nego što su je kritike ocijenile, a naročito mi je nerazumljiva ona da Dan Brown ima loš stil pisanja. Ni dan danas ne mogu shvatiti zašto ga struka toliko kudi i kritizira da ne zna pisati, a s druge strane, knjiga se samo prvog dana prodala u milijun primjeraka, drugi dan u dva milijuna… Meni se čini da su ljudi naprosto ljubomorni jer Dan Brown zarađuje gomile i gomile novca sa svojim knjigama.
Za početak, roman “Izgubljeni simbol” napisan je sjajno. Dan Brown zaista zna napisati napetu priču, a ono što naročito upada u oči jest nepretenciozan način na koji to radi. Priča je, naime, napisana vrlo pitko i jednostavno, ali ne onako jednostavno da ispadne banalno, već dovoljno jednostavno da čitatelj može bez problema pratiti priču i likove. Za “Izgubljeni simbol” je to dosta važno, jer je priča o masonima, mističnim simbolima i ritualima već sama po sebi dovoljno komplicirana, pa bi autorovo dodatno kompliciranje sa stilom pisanja bilo itekako suvišno.
Kao i u “Da Vincijevom kodu“, tako se i u “Izgubljenom simbolu” družimo s profesorom Robertom Langdonom, kojeg je sudbina ovog puta dovela u Washington. Ništa ne sumnjajući, Langdon odlazi u Washington održati jedno predavanje nakon poziva svog starog prijatelja i mentora Petera Solomona, milijardera i masona. Solomon je, preko svog tajnika, usput od Langdona zatražio da ponese sa sobom i jedan mali paketić kojeg mu je Solomon dao prije mnogo godina na čuvanje. Langdon ushićen stiže u Washington s paketićem, ali ispostavi se da ga Solomon uopće nije zvao, već da je Solomonov tajnik, koji to zapravo nije ni bio, navukao Langdona u SAD. Ne samo da ga Solomon nije zvao, već je nestao, a jedini trag je njegova odsječena šaka koja je Langdona dočekala u washingtonskom Capitolu gdje je trebao održati predavanje.
Cijela priča se događa unutar dvanaest sati, tijekom kojih Langdon pokušava pronaći prijatelja, ali naravno da se u sve upetlja još niz kojekakvih likova. Prva je Inoue Sato, “kučka” iz CIA-e, koju jako zanima Langdonov paketić. Za paketić se zanima i Mal'akh, Solomonov otmičar koji vjeruje da se u paketiću nalazi najveća masonska tajna. Jedina osoba kojoj je, pored Langdona, stalo da Solomona nađe živog je njegova sestra Katherine. Langdon i Katherine u tih dvanaest sati upadaju u više zamki nego što je Wall Street imao problema u zadnjih godinu dana, tako da je ova knjiga pravi “page turner” kojeg nećete lako ispustiti iz ruku.
Brown je na nekoliko mjesta pretjerao s “enciklopedijskim“ podacima, što nekima možda neće smetati. Zadnjih četrdesetak stranica je malo razvučeno, mogao je to Brown sve ugurati na puno manje prostora. Što se tiče likova, nekako najbolje sjeda Mal'akh, koji se čini kao najkompaktniji, dok ostale upoznajemo vrlo površno, što meni osobno nije smetalo, ali oni koji su navikli “živjeti“ s likovima mogli bi Brownu to jako zamjeriti.
Ono što je najvažnije za “Izgubljeni simbol” jest da se nećete osjećati prevarenima, jer se Brown zbilja potrudio napraviti odličan spoj mistike, drevnih tajni i društava, povijesti, znanosti i pop-kulture. S njim nikad ne znate gdje ćete završiti, gdje će vas priča odvesti i koliko daleko. To je napravio i u “Izgubljenom simbolu” u kojem je zanimljiv obrat s nekim likovima, prvenstveno Mal'akhom i Peterom Solomonom, iako se stari mason ne pojavljuje u više od par stranica. Za kraj, ne bih imala ništa protiv da još neki pisci “ne znaju pisati“ kao Brown, jer njemu baš dobro ide u toj “nepismenosti“. I sve manje mi se Tom Hanks sviđa kao Robert Langdon. Ja bih izabrala, recimo, Hugha Jackmana.
Podijeli na Facebook
