Izgubljeni mitski grad, alkemija, fascinantna knjižnica, neobični alfabet, nos slomljen nakon što je knjiga bajki pala s police, sanjanje udvoje, neobična djeca plave boje kože, bizarni talent, duhovi na uzici, izmaštani kolači, krojači krila, krvavi slatkiši, škorpioni čiji otrov daje nadljudsku snagu... To je bilo na umu Laini Taylor prije nego što je počela pisati "Sanjara Strangea".

Sve do nedavno, 47-godišnja američka spisateljica Laini Taylor bila je "dobro čuvana tajna" domaćih ljubitelja fantastične proze. Tajna utoliko što njezine knjige nisu bile prevedene na hrvatski jezik, pa su bile nedostupne širem krugu čitatelja. No ako možete čitati na engleskom jeziku, a tražili ste preporuku za odličnu fantastiku, prvo ime na popisu bilo bi upravo - Laini Taylor: žena na pragu pedesetih, neonski ružičaste boje kose i, neočekivano, finalistica prestižne američke nagrade National Book Award u kategoriji literature za mlade.

Sve je to sad "ispravljeno": nakladnička kuća Vorto Palabra nedavno je objavila prvi roman iz njezine duologije, "Sanjar Strange", u bez pretjerivanja sjajnom prijevodu Jelene Pataki, a iz tiska samo što nije stigla istoimena prva knjiga iz njezine trilogije "Kći dima i kosti". Taylor je pokupila cijeli niz nagrada i priznanja za svoju trilogiju, a kad se opisuju njezini romani, uvijek se opisuju istim riječima - predivno zamišljeno i napisano. Ovo drugo - raskošan jezik, bogat vokabular nadograđen vješto skovanim pojmovima izmišljenog jezika u "Sanjaru Strangeu", gotovo barokni stil pisanja (po razvedenosti metafora i slika, visokoj estetičnosti) - razlog je zašto posebno hvalim prevoditeljicu Jelenu Pataki. Pročitala sam "Sanjara Strangea" prije godinu dana u engleskom originalu i upravo u hrvatskom prijevodu: ne da nema razlike u kvaliteti leksika, nego zahvaljujući njezinu prijevodu još jednom potvrđujemo da nam je i materinski jezik zanosan i poetičan iako hrvatski jezik broji "samo" 400 tisuća riječi, a engleski je još 2009. godine premašio milijun.

Laini Taylor studirala je engleski jezik, no to samo po sebi ne mora biti jamstvo kvalitete pisanja. Kod Laini Taylor jezik je svijet za sebe što je, mislim, posljedica njezine izvanserijske maštovitosti i u naraciji. Kao i brojni drugi pisci, Taylor je rođena pripovjedačica: to je ona vrsta pisca čije knjige ne možete ispustiti iz ruku dok ih ne pročitate do kraja, no to je i vještina koja se, naravno, može naučiti ili uz pomoć dobrog urednika "stvoriti". Većina modernih knjiga napisana je u tom "žanru": riječ je ustvari o tehnici pisanja koja čitatelja lovi na "thrill", uzbuđenje - pisac baca mamce na kraju poglavlja pa čitač "mora" progutati još trideset ili pedeset stranica. Imaginacija se međutim ne može naučiti, to je kvaliteta uma, osobnosti, što nas vraća na popis s početka ove recenzije.

Duboko vjerujem da ne postoji dijete koje ne mašta o tajnom prolazu u ormaru, pismu iz čarobnjačke škole koje donosi sova, paralelnom svijetu u koji se ulazi kroz prolaz koji je rastvorio tanki bodež, golemom jajetu iz kojeg će se izleći zmajica, utkanom svijetu u sagu, o pronalasku knjige u antikvarijatu koja čarolijom uvlači čitača u stvarnost svoje beskrajne priče... Ili, da ne postoji dječak, neugledno siroče, koji odmalena ne sanja o mitskom mjestu kojem je zaboravio ime. Jednom davno, u starom voćnjaku opatije Zemonan, dok je u svakoj ruci držao "mač", zamišljajući da je najžešći ratnik na svijetu, Tizerkan, tog se imena još sjećao. Ali onda se nešto dogodilo i ime raskošnoga grada - kojim su šetali elegantni bijeli sobovi nazvani spektrali, a gmazovi veličine odraslih ljudi poznati kao svitagori plutali u rijeci - samo je nestalo iz njegova uma. Oteto. Umjesto pravoga imena ostao je samo Plač. Grad Plač.

Taj je dječak nazvan Laszlo Strange, no svi su ga zvali Sanjar Strange jer je vječno hodao s nosom zabijenim u knjigu. Sudbina mu je bila da postane knjižničar, što se njemu činilo najvažnijom avanturom na svijetu, jer tko bi odbio po cijele dane otkrivati nove svjetove? No u Laszlovu srcu tinjala je još jedna želja, više maštarija: uputiti se preko strašne pustinje Elmuthaleth jer je, prema legendi, usred njezine pustoši, ležao neviđeni grad. Naivan san? Ne ako san bira sanjara. I ne ako u pustinji doista postoji Plač i - tek malo vam otkrivam! - neobična djeca plave boje kože, točnije njih petero, četiri djevojke i jedan mladić, svi bogovi, a jedna od djevojaka s Laszlom dijeli nesvakidašnju moć.

Kad je Julije Cezar napao Britaniju - piše 1994. godine u svojim povijesnim vinjetama, u časopisu Mayo Clinic Proceedings, liječnik Virgil F. Fairbanks - rimske legije suočile su se s rasom ljudi plave kože, nesutrašivom na bojnom polju. Bili su to keltski Pikti koji su kožu bojili i tetovirali ekstraktom biljke bojadisarski vrbovnik, nalik indigu. Plava boja od pamtivijeka se u religiji i mitologiji povezivala s božanskim. U muslimanskoj umjetnosti i dizajnu, na perzijskim tepisima, u džamijama, plavo simbolizira - nebo. Hinduski bog Krišna na slikama se prikazuje plav kao indigo; posljedica trajne opće cijanoze zbog ugriza kobre. Indigo je boja noći i večernjeg neba, boja plavoputih Tuarega, saharskih nomada - nije bila u pitanju magija, nego im se plava boja preslikavala s odjeće na kožu.

Kod Laini Taylor plava boja kože - i priča o plavoputim bogovima koje će susresti Laszlo u Plaču - mnogo je poetičnija od liječnikovih vinjeta, ali na tragu gore spomenute mitologije. Roman "Sanjar Strange" ne oslanja se na mitsko samo u korištenju simbolike, nego mitsko slijedi i na mitopoetski način (zbog čega je, vjerujem, prevoditelju i vlasniku izdavačke kuće Mitopeja Vladimiru Cvetkoviću Severu bilo uzbudljivo prevesti prvi dio serijala "Kći dima i kosti", uz Martinu Pranić). Mitopetsko podrazumijeva da kroz mitove, i legende, istražujemo sebe, pokušavamo razumjeti naše ljudsko nasljeđe, naše korijene. Laini Taylor je u tom segmentu pripovijedanja izuzetno dobra: svi njezini likovi su vrsno psihološki portretirani, nikad crno-bijeli, uvijek u nijansama sive, ili plave. Osobito se to vidi u nastavku "Sanjara Strangea", "Muzi košmara" koja još nije prevedena na hrvatski jezik - Taylor se tamo hvata ukoštac sa zahtjevnim zadatkom: kako jednu od glavnih junakinja izbaviti iz ralja traume koja je nastala u djetinjstvu.

"Sanjar Strange" je, pored svega, arhetipska priča: dijete kroči putem heroja, hoda kroz tamu noseći na dlanu tek malo svjetlo. Hoće li ga progutati mrak, hoće li se svjetlo rasplamsati u vatru? Simboli su moćni, čak i u ovom vremenu bez rituala. Možda su vas tegobe odraslosti prikovale za stvarnost, za neki radni stol, šalter, rano ustajanje, neimaštinu, zamrznutu tugu u srcu, no u vama - nama! - i dalje živi dijete, dječak ili djevojčica heroj; sanja o onom ormaru, pismu, zmajskom jajetu, čarobnoj knjizi, nevidljivom prolazu ili nikad viđenom gradu kojem je netko, jednom davno, izbrisao ime. Fantastika nije samo za djecu. Kupite ili posudite svojem tinejdžeru ovu knjigu pa mu je ukradite.

Sjajno napisan i maštovit roman u kojem neće uživati samo vaš tinejdžer