Sedat je turski obavještajac na kojeg je netko upravo pucao; budi se iz teškoga sna, zbunjen, u bolnici, sa samo jednim pitanjem na pameti - gdje je Mine? Ispred njega sjedi strogi stric, također obavještajac, kao što je uostalom bio i njegov otac, Sedatov djed; pored njega je Sedatova brižna supruga Melike, ustrašena jer je Sedat izgubio mnogo krvi. Sedata su, toliko se sjeća, napali ljevičar Fahri i nepoznati čovjek preobučen u prodavača pereca. Fahrija je Sedat ustrijelo, prodavaču pereca nema ni traga. Kao ni Mine, njegovoj mladoj ljubavnici koja je nestala prije pet dana.

Tako počinje roman "Magla i noć" (Naklada Ljevak, 2013.), psihološko-politički triler turskog pisca Ahmeta Ümita kojeg je nedavno upoznala i zagrebačka publika na gostovanju u sklopu festivala "Europea u Dvorištu". Ümit, rođen 1960. u Istanbulu, turska je književna zvijezda: iako možda nema značaj kao Orhan Pamuk, omiljen je i kod publike i kod kritike zbog svojih psiholoških trilera koji se baziraju na turskoj povijesti i političkim prilikama. Ne znam treba li to pripisati sapunicama, no interes za tursku produkciju definitivno je pojačan, pa je osim "Magle i noći" na hrvatski preveden i Ümitov roman "Memento za Istanbul" (Hena com), a Naklada Ljevak za 2014. godinu najavila je i prijevod romana "Ubojstvo sultana". Prijevodna književnost u Hrvatskoj time je definitivno obogaćena, jer je "Magla i noć" izvrsno štivo, a iščitavajući Ümitov stil pisanja koji je dorađen do perfekcionizma, za pretpostaviti je da ni njegova druga djela ne zaostaju.

"Magla i noć" je, dakle, triler, iako se taj odabir žanra ne bi dao naslutiti gledajući u naslovnicu. Plavi cover knjige, posut zvijezdama i urešen vijugavim slovima, kao da nagovještava da nas unutar korica čeka neka ljubavna, a ne zastrašujuća ili nemirna priča. Nešto ima i u tome jer iako "Magla i noć" počinje napeto, gotovo somnambulički, snom u kojem Sedat tetura između prikrivenih činjenica i potpunih tlapnji, ubrzo se triler rastvara u romantičnu dramu, i tu Ümit pokazuje koliko je zaista vješt pisac.

Svašta bi se dalo iščitati iz te Ümitove igre riječima - s jedne strane imamo obavještajnu krizu, jer su teroristi napali špijuna i teško ga ranili; s druge strane imamo tog istog špijuna u sasvim intimnoj krizi, nestala mu je ljubavnica u koju je beznadno zaljubljen - svjestan je da je ta veza otpočetka bila osuđena na propast, ali ne može si pomoći a da ne žudi i ne tuguje. Opet, s jedne strane je tu ozbiljna, tegobna, politički razdijeljena Turska, s druge strane, ili u njoj, nalaze se ljudi - sa svojim "nevažnim" tugama, gubicima i običnim željama za običnim životom. Naš obavještajac, nekad tako strastven i ažuran da polovi sve protudržavne elemente i raskoli revolucionarne organizacije, sada je poput mladog Werthera - bolan i ranjiv, uzdiše i pati za Mine koja ga je, doznajemo kako roman odmiče, ostavila zbog Fahrija. Ta njegova tuga i uporna tvrdoglavost kojom traži ljubavnicu, sve više nerviraju njegova strica koji je pak zabrinut zbog toga hoće li obavještajna zajednica preživjeti dolazak civilnog upravitelja.

Isprva mi je ta atmosfera paranoje u kojoj, pretpostavljam, žive pripadnici obavještajne službe, bila pomalo smiješna - tko se, za boga miloga, u 21. stoljeću opterećuje protudržavnim elementima i opsesivno mudruje oko toga čitaju li studenti doista ljubavne pjesme ili na sastancima književnog kružoka zapravo planiraju napad na policijsku postaju? No, pretpostavljam da je to prednost života u društvu koje se, ipak, riješilo kolektivne paranoje (pa i slučaj Perković više prati s rezigniranim čuđenjem koje bi se najbolje moglo izraziti internetskim slengom - WTF, ljudi?!, ili - koga to uopće zanima). U Turskoj to, naravno, nije tako. I sam Ümit sudjelovao je kao mladić u ilegalnom pokretu za demokraciju 1980-ih godina, dok je Turska bila pod vlašću vojne diktature, a kad se tome pridoda ovotjedna odluka turskog parlamenta da se donese zakon po kojem vlasti mogu cenzurirati internet (Državna agencija za nadzor telekomunikacija dobila je ovlasti zatvarati web stranice bez sudskih naloga...), postaje jasno da je tursko društvo umnogome i dalje društvo straha, u kojem jedna obična, iako nedolična ljubav, postaje luksuz.

Osim što su mu rečenice pitke, do te mjere da se čini kao da piše bez ikakva napora (što vjerojatno imamo zahvaliti i prijevodu Nikoline Rajković), Ümit sjajno psihološki portretira svog glavnog junaka i pruža jedinstven pogled na život iz vizure preljubnika koji mjeri, kalkulira i uspoređuje ljubavnicu i suprugu. Na trenutke je ta "paralelka" zastrašujuće realna; zastrašujuće naravno po njezine aktere i žrtve. Sa suprugom je Sedatu, doznajemo, život mnogo ugodniji, daleko su više kompatibilniji i njega ta žena - doznajemo iz njegovih misli - nesumnjivo voli; uopće ga ne razmišlja ostaviti zato što zapravo nema kamo otići i zato što ne bi imala od čega živjeti s dvoje male djece. Ljubavnica je uzbudljiva, svojeglava, drugačija i Sedat ne može sasvim objasniti zašto mu je toliko privlačna, do opsesije, iako je čak i seks sa suprugom - opet doznajemo - zapravo kvalitetniji i pruža mu veći osjećaj mira i ispunjenosti nakon ejakulacije. On se pak našao u toj poziciji jer ga je posao i gubitak prijatelja i šefa naprasto ispraznio, smorio, porazio - trebalo mu je nove energije i obnove životne strasti pa se, eto, najprije malo zabavljao, a onda i zaljubio.

Sve te dvojbe Ümit sjajno i suptilno ispisuje; malo je tu moraliziranja, gotovo nikakve osude - ne samo zato što se i sam Sedat uopće ne pita koliko je njegov lakonski stil života, koji pravda stresom na poslu, izazvao povreda supruzi i ljubavnici. Ako ste skloni osudi, ili naprosto zahtijevate pravdu, recimo samo da će Sedata posljedice stići - u magli i noći, na najgori mogući način.

"Zločini su najbolje sredstvo opisivanja čovjekove duše. Istodobno, promatrajući zločin možemo govoriti i o socio-ekonomskom stanju neke zemlje, o njezinoj prošlosti, pa tako govoriti o zločinu znači govoriti i o društvu", rekao je pisac za gostovanja u Zagrebu.

Vrlo precizan opis romana o zločinu koji će na kraju dobiti i svoju kaznu. Svakako pročitajte, izvrstan roman!

Sjajno napisan psihološki roman o zaljubljenom obavještajcu koji traga za ljubavnicom