Gospođa Hemingway
Slabašan roman koji nije ispunio očekivanja o zanimljivoj priči
Marija Blažević Zalokar
Naša ocjena:
Zbog obećavajućeg naslova, imala sam velika očekivanja od ovog romana. Reakcija, nakon prvih pedeset pročitanih stranica, bila je potpuno suprotna - šok i nevjerica. Jezik knjige je gotovo uvredljivo jednostavan, emocije banalizirane, stil pisanja tečan kao katran. Prilična katastrofa. U reklami za knjigu stoji da je "'Gospođa Hemingway' izvanredno čitalačko iskustvo za kojim čeznu predani ljubitelji pisane riječi, koje je gotovo jednako ugodno kao i prvo čitanje Hemingwaya". Nakon pročitane knjige, ne samo da mi se čini da je kritičar koji je ovo napisao konzumirao neku opaku drogu, nego smatram i da je napisano ozbiljna uvreda liku i djelu gospodina Hemingwaya.
Nakon tih prvih pedeset stranica, kako se priča počinje razvijati, a istovremeno očekivanja padaju, "Gospođa Hemingway" postaje prilično čitljiva, gotovo bih se usudila reći - zanimljiva.
Hadley Richardson je "stara cura" koja se zaljubljuje u mladića s ozbiljnom ambicijom da postane pisac. Što je njih dvoje privuklo jedno drugome i vezalo ih kroz sedam godina zajedničkog života, u knjizi nije baš najbolje razjašnjeno. Osim što je Hadley, vjerojatno nenamjerno, prikazana kao dosadnjikava kućanica bez trunke ambicije i ne baš zavidne inteligencije, sam odnos između nje i pripadnika Izgubljene generacije implicira da je Hadley čista kao jutarnja rosa s neba sletjela u to leglo nemorala i bluda. Promatranje onog što je po meni najzanimljivija era u povijesti književnosti, kroz prizmu sirote ženice koja je samo željela kućicu u cvijeću, razvlači čitatelja od ozbiljne iritacije protagonisticom do navijanja za to da se Hemingway ostavi pisanja i obilaženja kafića, nađe "pravi posao" i živi uz svoju odabranicu mirno i sređeno.
Iako je roman pisan u prvom licu, autorica se nije ni pokušala potruditi da prikaže gospođu Hamingway kao kompletnu osobu s vlastitim željama (pa čak i neizgovorenima), nego ispada da je Ernest sirotu Hadley vukao kao kofer po bijelom svijetu i da je njoj, koja se zapravo i ne razumije u književnost, iz nekog razloga najbitnije u životu bilo koliko i kako njezin suprug piše. Naravno, ne zbog nje same, nego zbog "mira u kući". Hadley je, uz to, uvjerena da ju Ernest voli, iako se čitatelj čitavo vrijeme uporno pita - zašto, pobogu, zašto?!
Knjiga ipak povremeno zabljesne nečim što bi se dalo protumačiti kao pokušaj dubljeg uvida u odnose i emocije protagonista, no to čitanje samo otežava, umjesto da ga olakšava, jer počinje nalikovati gledanju dosadne nogometne utakmice u kojoj svakih pola godine dođe do šanse za gol. Ponadate se, skočite s kauča i zaderete se: "Evo ga, napokon, evo ga!", ali nakon što akcije nije rezultirala zgoditkom, razočarano se bacite nazad na kauč. Tako je nekako i s "Gospođom Hemingway". Na koncu se zapravo čini da autorica i nije imala namjeru dublje ulaziti u ljubavnu priču između Ernesta i Hadley, nego tek opširno navoditi činjenice iz njihova života. Na kraju su te činjenice zaslužne što je roman ipak donekle čitljiv.
Dvadesete godine prošlog stoljeća magično su privlačno vrijeme i iskreno vjerujem da nije potreban nevjerojatan spisateljski talent da se pretoče u knjigu koja neće biti smrtno dosadna. To je, na kraju, uspjelo i Pauli McLain. To, ali nažalost i ne mnogo više od toga.
Iako sam na granici da izjavim kako je Paula McLain još jedna u moru spisatelja čije ambicije debelo nadilaze njihov talent, povremeni "bljeskovi" i sama priča koju, vjerujem, ni najgori pisac ne bi uspio učiniti nezanimljivom, čine ovu knjigu korektnom laganom zabavom. Ako je planirate pročitati, prije nego ju uzmete u ruke, ipak savjetujem da najprije smanjite očekivanja.
Podijeli na Facebook
