Trebao si otići
Slabašna priča o ukletoj kući koja ne uspijeva izazvati strah
Magdalena Blažević
Naša ocjena:
Promatrati šestu knjigu njemačko-austrijskog pisca Daniela Kehlmanna "Trebao si otići" (Fraktura, 2017.) u granicama priče o ukletoj kući, gotičkog podžanra, značilo bi postaviti je u komparativan odnos sa srodnim književnim djelima, obično književnim klasicima. Takva kategorizacija ovog suvremenog trilera s elementima horora podrazumijevala bi s jedne strane neupitan interes čitateljstva, a s druge bi navedena komparacija pokazala sve slabosti Kehlmannove pripovijetke.
Ona izvan svake sumnje slijedi formulu priče o ukletoj kući utemeljenu potkraj 18. stoljeća prvim gotičkim romanom "Otrantski dvorac" H. Walpolea. Tu su formulu koja je obuhvaćala začarani/ukleti dvorac, nadnaravne pojave i ljubavne spletke kasnije do savršenstva dotjerali američki pisci Poe, Hawthorne, Lovecraft i Stephen King, a u slabijim se odjecima javlja i u hrvatskoj književnosti.
Danas je motiv uklete kuće sveprisutan u američkoj pop-kulturi te je na neki način postao njezinim zaštitnim znakom. Iščitavajući američku horor-fikciju s motivom uklete kuće od druge polovine 20. stoljeća do danas uočavaju se ponavljajući obrasci. Sve započinje idiličnom, predobro-da-bi-bilo-istinito scenom, kakvom zapravo započinje svaki literarni, a možda i životni horor. Obitelj iz srednje klase iznajmljuje ili kupuje kuću vrlo niske cijene, a stariji mještanin ih upozorava na njezinu mračnu prošlost ili čak nadnaravne događaje. Oni odbacuju takva upozorenja pripisujući ih praznovjerju. Borba s nadnaravnim silama na život ili smrt završava na dva načina: obitelj bježi, a kuća izgori, ili obitelj bježi, a kuća ostaje netaknuta čime se ističe ciklična priroda zla.
Kehlmann prati sličan obrazac. Njegov se pripovjedač s obitelji, suprugom Susanne i kćeri Esther smješta u kuću za odmor okruženu šumom i planinama da bi tamo proveli zajedničko vrijeme te da napiše nastavak za film koji mu je donio popriličan uspjeh. Sa suprugom ima težak odnos, a nije mu lako nositi se ni s roditeljskim obvezama.
Kako to obično biva s nepouzdanim pripovjedačima, čitatelj proživljava događaje iz perspektive koja balansira liminalnim prostorima svijesti i podsvijesti, realnog i nadrealnog, sna i jave. Junaci priče shvaćaju da nešto nije u redu s kućom koju su iznajmili, a kroz razgovore s lokalnim stanovništvom kroz uho im se provlači misao da kuća ima tragičnu prošlost.
Kad pripovjedač uoči neobične događaje: odraz u prozoru nestane, fotografije nestaju i pojavljuju se, a muče ga i noćne more: prazna soba s golom žaruljom na stropu, žena sa strašnim očima itd., nađe se u očajnoj situaciji jer ne može razabrati što je stvarno, a što plod njegova uma. Stranac u lokalnoj trgovini savjetuje mu da što prije ode, a ta se poruka "trebao si otići" napisana njegovim rukopisom pojavljuje i u bilježnici. Ostaje pitanje hoće li se pripovjedač uspjeti oduprijeti snažnom utjecaju kuće...
Iz ovakve se fabule izvlači sličnost s književnim i filmskim klasikom Stephena Kinga "Isijavanje", ali takva usporedba nikako ne ide u korist Kehlmannu jer njegova pripovijetka ne može pratiti američkog majstora strave. Pripovjedačeve misli su fragmentirane, ponegdje iznenadno prekinute, nedovršene što bi trebalo izazvati suspenziju, napetost i strah, ali to se ne događa.
Takav se izostanak uznemirenosti i straha trileru/hororu teško prašta. Iako autor duboko zasijeca u psihologiju pripovjedača te strukturom prati formulu priče s motivom uklete kuće, on ne uspijeva uvjeriti čitatelja da je junak zapeo u prostorima vlastita uma, nego se osjeća neka parodijska, gotovo duhovita nota.
Pitanje zašto toliko volimo horore, osobito one s ukletim mjestima, postavlja se od prve takve priče koja je izazvala čitateljsku senzaciju. Čini se da nam je ipak lakše zamisliti strah i život u ukletoj kući nego se suočiti sa vlastitom smrtnošću.
Podijeli na Facebook
