Na putu za Babadag
Slikovit putopis o malim mjestima i velikim ljudima
Lidija Deduš
Naša ocjena:
Da li vam se ikada dogodilo da ušetate u knjižnicu nemajući pojma što biste htjeli čitati, pa lutajući između polica, nećkajući se između "pametne" i "šund" literature, naletite na naslov koji vas zvučnošću i naslovnom fotografijom zaintrigira dovoljno da u trenutku shvatite kako će to biti knjiga pisana baš za vas?
Nevjerojatno, ali i u trenutku dok ovo pišem osjećam kako mi niz leđa klize trnci, oni isti koji su me obuzeli kada sam, u jednom takvom istraživačkom pohodu, sasvim slučajno naletjela na Poljaka Andrzeja Stasiuka i njegove prozne zapise objedinjene četirima riječima: "Na putu za Babadag". Dijete u meni zavrištalo je od znatiželje o mjestu iz bajke, jer nisam mogla pojmiti da bi mjesto na ovom svijetu koje se zove Babadag moglo biti bilo što drugo osim bajkovitog grada do kojeg stižeš jašući na konju, preko sedam mora i sedam gora, iza šuma, blatnih sela, sirotinjskih kućica i umornih, sivih drumova.
Na naslovnoj stranici - musavo dijete. U rukama drži crvenu loptu, i smiješi se pred objektivom fotoaparata. U očima mu tisuću pitanja, pozira sa onom djetinje naivnom nadom da će, bude li dovoljno mirno, dobiti bombon ili kakav bakšiš. Pored djeteta nešto nalik na bačenu jaknu, a u pozadini sivi kamen.
Bilo je suđeno da je ponesem kući, a u trenutku kada sam počela čitati, osjetila sam bliskost s autorom koju je teško opisati ako ne razumijete onu vrstu ljubavi prema Istočnoj Europi i njezinim stanovnicima kakvu gajim još odmalena - bezuvjetnu, čistu, čeznutljivu, neostvarenu.
Stasiuk je ispleo priču oko svojih besciljnih lutanja Istočnom Europom koja, premda vrlo subjektivna, na neobično slikovit način opisuje postkomunističku Europu, voljela bih reći - oslobođenu svih okova vremena koja su nastupila nakon Drugog svjetskog rata, s jakim naglaskom na životima "malih" ljudi: seljaka, carinika, šofera, švercera, trgovaca. Pritom se drži rubnih područja Moldavije i Ukrajine, kaljuže sela u Mađarskoj, zelenih šuma u Karpatima, područja koja mahom izgledaju kao crteži na papiru mjestimice izbrisani gumicom, ili požutjeli od stajanja u nekim vlažnim, zabačenim ormarima kuća koje više nitko ne nastanjuje.
Stasiukova putovanja ne vole velike gradove. Ne zanima ga sjaj metropola niti povijesno naslijeđe "velikih" koji su godinama eksploatirali ova brdovita, kulturno bogata, podatna područja. U središtu interesa su običaji, folklor, praznovjerja i strahovi koje ove kulture ne žele prevazići niti pod cijenu "boljeg" života. Ne zanimaju ga senzacije, samo stapanje sa socijalnom pozadinom koja, unatoč korjenitoj dekadenciji dočaranoj, prvenstveno, kroz interakciju pripovjedača i naroda, ponosno pliva protiv struje, slijepa i gluha na materijalnu udobnost Zapada koju, vjerojatno nikad, neće uživati.
Ako ste ljubitelj putopisa napisanih na način koji će vas, poput suvremenih računalnih programa, fotografski slikovito voditi kroz magične predjele zemalja o kojima se, nažalost, i dalje govori u kontekstu zabačenih i prljavih, onda je ovo knjiga koja će, ne samo zagolicati vašu maštu, nego probuditi i gladna osjetila okusa, mirisa i dodira s onu stranu modernog i razvijenog Zapada.
Podijeli na Facebook
